(444) Platni razredi i „tunel” efekat

Piše: dr Dejan Molnar
docent na Ekonomskom fakultetu u Beogradu

Takozvani platni razredi, iako su proglašeni za jedan od prioriteta Vlade u procesu reforme javnog sektora, još nisu uvedeni. U pitanju je mera kojom bi trebalo da se urede (ujednače) nivo i raspon zarada zaposlenih u državnoj upravi. Ušteda u budžetu ne bi trebalo da bude primaran cilj uvođenja platnih razreda. Mnogo je važnija „poruka” o pravičnosti u sistemu određivanja visina i raspona zarada.
Osnovni argument jeste da nama kao pojedincima nije važno samo to koliko sredstava imamo na raspolaganju, već je bitna i činjenica koliko sredstava se stavlja na raspolaganje nama sličnima, onima koji rade sličan posao i poseduju slične kvalifikacije i kompetencije kao i mi. Drugim rečima, nezavisno od toga da li ljudi raspolažu sa više dohotka oni ujedno vode računa i o tome da njihov osećaj pravde i pravičnosti ne bude narušen, odnosno brinu o svom relativnom položaju. Dohodak (zarada) nije samo sredstvo za pribavljanje što više proizvoda i usluga, već i način da se naš rad potvrdi i vrednuje od strane društva/okruženja.
Radi se o konceptu koji se u literaturi određuje kao „hipoteza relativnog dohotka”. U pitanju je situacija kada pojedinac ima osećaj nepravde, nepravičnosti zbog toga što se pogoršava njegov relativni položaj (kada drugi pojedinci sa kojima se poredi ostvaruju veće zarade).
Pojedinac može imati osećaj zadovoljstva ukoliko njegove kolege iz državne uprave ili iz javnog sektora zarađuju više od njega radeći u nekoj drugoj instituciji. U ovom slučaju javlja se tzv. „tunel” efekat. Zadovoljstvo tuđeg napredovanja nastaje kao rezultat naših očekivanja da će i naš položaj biti poboljšan u narednom periodu. Međutim, pomenuta tolerantost na nejednakost nije trajna. Sam naziv „tunel” efekat proistekao je iz analogije sa situacijom koja se svima može dogoditi u svakodnevnom životu.
Zamislimo da se nalazimo u tunelu koji ima dve trake u jednom smeru i da je velika gužva u saobraćaju. Saobraćaj miruje u obe trake. Odjednom vozila u susednoj traci počinju da se kreću, dok „naša” traka i dalje stoji. Iako se ne krećemo, već su drugi uspeli da se izvuku iz gužve, osećamo visok stepen zadovoljstva očekujući da će uskoro i u našoj traci saobraćaj biti pokrenut.
Međutim, pretpostavimo da susedna traka nastavlja da funkcioniše normalno, dok se vozila u našoj i dalje ne pomeraju. Javlja se osećaj nepravičnosti, tako da tolerantnost na nejednak položaj u kojem se nalazimo sve više opada.
Ukoliko postoje trajne i izražene razlike u zaradama u državnoj upravi za iste i slične poslove, realno je očekivati nezadovoljstvo i tenzije.