(452) Utvrđivanje izborne volje naroda košta

Piše: dr Dejan Molnar
docent na Ekonomskom fakultetu u Beogradu

Političari kod nas, ali i u većem delu sveta, uoči izbora ulepšavaju ekonomsku stvarnost, u nameri da pridobiju birače. U ekonomiji postoji termin „ekonomija izborne godine“, a mnogi istraživači su analizirali efekte izbornih procesa na ekonomske performanse određene zajednice.
Kada je centralna banka nezavisna u odnosu na vladu, i u režimu fluktuirajućeg deviznog kursa, ograničena je upotreba ekspanzivne monetarne politike (štampanja i emitovanja novca) u predizborne srhe. Za „ulepšavanje“ ekonomske stvarnosti češće se koristi ekspanzivna fiskalna politika – smanjenje poreza i drugih nameta, povećanje plata i penzija, ulaganja u infrastrukturu (koja povećavaju zaposlenost), davanje subvencija… To znači da država troši više sredstava iz budžeta nego što ima na raspolaganju. Tako se stvara fiskalni deficit, povećava se javni dug i pogoršava stanje u javnim finansijama, što je svakako negativno sa stanovništa makroekonomske stabilnosti. Problem je što su birači u zemljama sa kratkim demokratskim iskustvom „kratkovidi“ i ne vide negativne posledice ovakvih odluka na srednji i dugi rok. A poznato je da oni koji danas troše više nego što smeju i mogu, moraju da štede u narednom periodu.
Ekonomska istraživanja za zemlje u razvoju svedoče da se potrošnja države u predizbornoj godini povećava u proseku za oko jedan odsto BDP-a ukoliko nema domaćih budžetskih ograničenja i/ili aranžmana sa MMF-om. U slučaju da postoje i poštuju se domaća fiskalna pravila, budžetska potrošnja države u predizbornom periodu se smanjuje sa jedan na oko 0,1 odsto BDP-a (mnogo manje se povećava), dok se u slučaju da postoji aranžman sa MMF-om ova potrošnja smanjuje sa jedan na oko 0,3 odsto BDP-a. Međutim, praksa je pokazala i to da je od strogih fiskalnih pravila i aranžmana sa MMF-om mnogo delotvornija čvrsta politička volja vladajuće strukture da tokom izbornog perioda odoli većem trošenju budžetskih sredstava. Problem je što ove volje najčešće manjka.
Česti izborni procesi nisu dobri ni za stabilnost i predvidivost poslovnog okruženja, a to je veoma važno za privlačenje novih investitora. Isto tako, u predizbornom periodu administracija obavlja samo tehničke poslove, reforme se zaustavljaju i odlažu (osim možda deklarativno), dok investitori prolongiraju odluke o novim ulaganjima čekajući formiranje nove vlade i njen ekonomski program. Čak i kada se ne očekuju velike političke promene, troši se vreme. No, izbori su fenomen koji je najuže povezan sa demokratskim uređenjem društva. Oni možda nisu efikasni sa ekonomskog aspekta, ali su savremena tekovina, a to znači da demokratija ima svoju cenu. Ona košta.