(467) Uloga okruga i opština u procesu ravnomernog regionalnog razvoja

Piše: dr Dejan Molnar
docent na Ekonomskom fakultetu u Beogradu

Savremena politika ravnomernog regionalnog razvoja zahteva koordinaciju svih institucija koje su uključene u različite aspekte regionalnog razvoja. U tom kontekstu, u Srbiji treba da završimo izgradnju celovitog institucionalnog okvira za upravljanje regionalnim razvojem, uspostavimo podsticajne mehanizme za vođenje efikasne regionalne politike (najpre u pogledu podsticanja bržeg razvoja područja sa posebnim razvojnim problemima), efikasno upotrebljavamo fondove EU i, konačno, da okončamo funkcionalnu i fiskalnu decentralizaciju, u cilju jačanja kapaciteta lokalne samouprave za obavljanje aktivnosti koje su usmerene na lokalni ekonomski razvoj.
Ciljevi regionalne politike bi trebalo da se realizuju putem koordinacije rada sektorskih ministarstava (kojima, u izvornom smislu, regionalni razvoj nije prioritet). Usklađivanje rada sektorskih institucija na nacionalnom nivou sa potrebama regionalnog razvoja zemlje najveći je izazov, ali i obaveza u budućem periodu kada je u pitanju vođenje regionalne politike u Srbiji. Ono što u Srbiji do sada nije bio slučaj, a potrebno je usvojiti kao način rada jeste „regionalna perspektiva” sektorskih institucija/ministarstava.
Neophodno je kreirati takve mere i politike koje će podržavati rast u svim regionima, a ne samo u onim manje razvijenim. Regioni treba samostalno da tragaju za novim izvorima rasta tako što će na kreativniji način mobilisati lokalne resurse i fondove, sa ciljem da iskoriste svoje specifične komparativne prednosti bez prevelikog oslanjanja na transfere sa nacionalnog nivoa i dodelu bespovratnih sredstava. Cilj regionalne politike treba da bude da stimuliše sve lokalitete da razviju sopstveni potencijal za rast, pre svega na osnovu svog unutrašnjeg, endogenog potencijala (teritorijalnog kapitala).
Međuopštinska saradnja može puno doprineti ne samo razvoju predloženih regionalnih projekata, već i procesima planiranja i programiranja na regionalnom nivou. U narednom periodu potrebno je više pažnje posvetiti unapređenju uloge koju u procesu ravnomernijeg teritorijalnog razvoja mogu imati administrativni okruzi. Činjenica je da oni danas u Srbiji još uvek ne predstavljaju organizovani oblik regionalne uprave, već su samo niži teritorijalni nivo obavljanja funkcija nacionalne vlade (dekoncentracija). U praksi se, međutim, pokazalo da se Savet administrativnog okruga, koji okuplja načelnika administrativnog okruga i sve gradonačelnike/predsednike opština sa teritorije okruga, često koristi kao „forum” za konsultacije, diskusije i saradnju prilikom razmatranja tema relevantnih za regionalni razvoj. Njihova tradicija (postoji od 1991. godine), povezanost sa lokalnim samoupravama, zatim saradnja na profesionalnom planu i lična poznanstva između načelnika okruga i gradonačelnika/predsednika opština, mogu imati važnu ulogu u operativnom (praktičnom) smislu kada je u pitanju rešavanje pitanja i problema građana na lokalnom nivou.