(520) Mešanje države u privredni život ima cenu

dr Dejan Molnar
docent na Ekonomskom fakultetu u Beogradu

Ukoliko država najpre dopušta nekom preduzeću da izbegava primenu domaćih propisa, a potom traži način da „pomogne” toj firmi, onda se, u oba slučaja, najgrublje krši jedan od osnovnih postulata tržišne privrede – obezbeđenje jednakih uslova poslovanja za sve privredne subjekte i njihovu ravnopravnost na tržištu. To guši preduzetničku inicijativu i kreativnost, produktivno angažovanje resursa i konkurenciju. Sav kreativni potencijal poslovnih ljudi se, u takvim uslovima, svodi na traganje za načinom da se od države „izvuku” određena sredstva (ili neke druge pogodnosti) i da se time ostvari konkurentska prednost, umesto da se ona generiše na tržištu. U ekonomiji je ovakva vrsta ponašanja poznata pod nazivom „traganje za rentom” – nečim što bi pojedine aktere dovelo u privilegovan položaj u odnosu na druge učesnike na tržištu. U pomenutom ambijentu za rentom tragaju i vlasnici privatnog kapitala (poslovni ljudi) i nosioci javne vlasti. Na taj način niko se ne trudi da „pobedi” po pravilima, već traži način da ih zaobiđe. U opisanoj situaciji ekonomija funkcioniše po principu „zakona jačeg”, a to privredu udaljava od granice mogućih rezultata.
Ukoliko jedno preduzeće ne izmiruje obaveze prema državi redovno, onda bi i sva druga preduzeća koja imaju poreske ili neke druge dugove, sa punim pravom mogla od države da zahtevaju da im ona reši probleme. A to u tržišnoj privredi ne može. Šta bi bilo kada bi država nastojala da pomogne svima? A ako pomaže nekome, zašto da ne pomaže svakome?
Ukoliko se preduzeća „spašavaju” zbog radnika, onda imamo situaciju u kojoj se socijalna funkcija ponovo vodi u preduzećima (recidiv socijalizma), umesto da je vodi država svojom socijalnom politikom. U tržišnim uslovima preduzeća u privatnom vlasništvu su odgovorna za svoje poslovanje. Država ne bi trebalo ni da im pomaže, niti da im odmaže. Preduzeće koje ne može da opstane na tržištu i redovno izmiruje svoje obaveze, osuđeno je na propast. Dobar poslovni ambijent postoji onda kada pravila važe za sve učesnike podjednako.
Do danas ekonomska teorija nije pružila konačan odgovor na pitanje da li je tržište bolje od države. Kroz istoriju ekonomske misli, ali i u praksi mnogih zemalja, klatno se čas pomeralo ka državi, čas ka tržištu. Ekonomisti su, ipak, saglasni da je kombinacija tržišta i države nezaobilazno rešenje. Međutim, ono što jeste predmet nesuglasica jeste kako i na koji način država treba da učestvuje u ekonomskom životu. Država treba da obezbedi povoljan ambijent za investiranje, stabilno makroekonomsko okruženje, poštovanje prava privatne svojine, odgovarajuća zakonska rešenja, poštovanje zakona od strane svih, sistem sankcija za one koji ne poštuju propise, jednakost svih učesnika pred sudovima itd. Ono što država ne treba da radi jeste da stupa u direktne (poslovne) kontakte sa preduzećima.