(531) Mikrokreditiranje kao izvor finansiranja

Piše: dr Dejan Molnar
docent na Ekonomskom fakultetu u Beogradu

Mikro, mala i srednja preduzeća u našoj zemlji u manjoj meri doprinose kreiranju BDP-a nego što je to slučaj u zemljama iz okruženja. Jedan od mogućih razloga nedovoljne razvijenosti malog biznisa u Srbiji jesu i lošiji uslovi finansiranja. Naime, za razliku od drugih država u našoj zemlji postoje samo tri eksterna izvora finansiranja – bankarski krediti, lizing i faktoring (otkup potraživanja). Kada bi imale više mogućnosti da dođu do neophodnih finansijskih sredstava, možda bi ove male i mikro firme mogle da generišu više proizvoda i usluga.
Zbog izraženog rizika, banke retko (tačnije uopšte) ne odobravaju kredite početnicima (tzv. start up krediti) i siromašnim pojedincima/domaćinstvima. Poslovne banke zahtevaju od svojih potencijalnih dužnika da imaju stabilne prihode, kao i adekvatna sredstva obezbeđenja (zalog/hipoteka ili jemstvo). Što je finansijski položaj klijenta lošiji, banka traži „čvršće” obezbeđenje. U nemogućnosti da ispune tražene uslove, koje propisuje bankarski sektor, ugrožene kategorije stanovništva ostaju izvan tržišta kredita. Ukoliko bi imali pristup finansijskim sredstvima, pomenute grupe stanovništva bile bi daleko manje „ranjive”, i u dobroj meri bi bile u prilici da iskoriste svoj preduzetnički potencijal i talenat, koji, u suprotnom, ostaje „zarobljen” i neiskorišćen. Alternativni oblici finansiranja nezaposlenih, samozaposlenih, početnika, kao i ruralnog stanovništva postao je važan segment mnogih razvojnih strategija.
Osnovna svrha mikrokreditiranja jeste da se „priđe” marginalizovanim društvenim grupama, a sa ciljem da se podstaknu na samozapošljavanje i preduzetništvo. Mikrokreditne organizacije se finansiraju iz izvora koje obezbeđuju socijalni investitori i međunarodni donatori. Dakle, u strukturi izvora nema depozita, što predstavlja osnov za potpuno drugačiji zakonski tretman od onog što tretira bankarski sektor. Budući da nema opasnosti od propadanja prikupljenih depozita, pojedini autori zagovaraju znatno liberalniju regulativu za ovakve organizacije. Ukoliko bi mikrokreditiranje zaživelo, potencijalnu korisnost imali bi, kako ugroženiji slojevi stanovništva, tako i banke i država. Građani bi u početku dobili pristup zajmovima. Vremenom bi finansijski ojačali, te bi se kvalifikovali za standardne bankarske zajmove, koji se odobravaju po povoljnijim uslovima od mikrokredita. Sa druge strane, banke bi proširile svoje tržište, dok bi se korist za državu kao celinu ogledala u tome što bi se smanjila aktivnost u domenu neregulisanog privatnog pozajmljivanja („zelenaštvo”/lihvarstvo). Ulaskom u formalne tokove, povećala bi se naplata poreza, a institucionalnim obuhvatom mikrokreditnih organizacija (putem Kreditnog biroa), smanjili bi se rizici koje pozajmljivanje novca sa sobom nosi.