Šire za širinu

Piše: Milena Bečejac

Pešačka zona u Zrenjaninu svakodnevno dobija nove obrise. Nedavno su u Subotićevoj ulici, prema Narodnog fronta, postavljene nove saobraćajne oznake. Kako je to pisalo u prošlom broju „Grada”, obeležen je zakrivljeni pešački prelaz koji neodoljivo podseća na znak za bežičnu internet konekciju, vaj-faj. Pažnju privlači i zbog toga što je prvi takav pešački prelaz u gradu, a retko se viđa i u drugim gradovima.
Sad, kome se kako dopada. Ima vozača koji kažu da je pešački prelaz na Trgu slobode dobro urađen, drugi kažu da je preširok, a treći konstatuju „džaba ste krečili, pešaci i onako idu van obeleženih mesta”. Kako god, novi pešački je opet poslužio Zrenjanicima za šalu, tipa „šta se radi na novom prelazu – pa, ide se na vaj-faj”. Što bi značilo da tu stojimo, držimo svoje uređaje i hvatamo signal. Ha,ha.
Naravno da nije tako, a na neke stvari u saobraćaju, moraćemo da se priviknemo, poput kružnog toka, jer, kako mi kažu, ima vozača koji još ne mogu da skontaju ko tu ima prednost prolaza, što se posebno vidi kada bulevarom na Bagljašu idete ka „Avivu”. Tako je i sa širokim, zakrivljenim pešačkim prelazom. Svojevremeno su u našoj redakciji, kao neki naš sleng, korišćeni izrazi „uži za užinu”, „širi za širinu”. Nemam pojma šta nam je to značilo, ali ovaj pešački me baš podseća na „širi za širinu”.
Grad nam u poslednje vreme poprima obrise koji i treba da krase urbanu sredinu. Svašta se nešto radi, popravlja. Ali, ima tu i nekih krajeva i uličica u koje nikako da stignu gradska obeležja. Ima rupa na putevima, ima urušenog oboda asfalta, ima šta sve ima.
Ima i toga da se sve teže živi. Svakodnevno. Lični dinar većine Zrenjaninaca je sve tanji, posebno kada treba za zimu obezbediti grejanje. Stalno nešto i iskrsne da se uradi u kući, te zovi majstora za veš mašinu, te za ovo, te za ono. Tako da se s jedne strane zaista ulaže u grad, a s druge strane opet je dosta nezaposlenih, plate su takve kakve su, stalno se pojavljuju različite vesti o platama u javnom sektoru, posebno o jednokratnoj pomoći zaposlenima u prosveti…
Tako, eto, i naše nekadašnje pošalice mogu da se primene i danas. Čini mi se ona „uže za užinu”…