DRAGAN VIDAKOVIĆ O „MAPI PUTA“ USPEŠNIH POSLOVNIH LjUDI

GUBI ONAJ KO NE USTAJE POSLE PADA

– Duhovni preporod preteča je svakom drugom, pa i ekonomskom preporodu – kaže ugledni preduzetnik, predsednik ZREPOK-a i član Upravnog odbora „Svetosavlja“

Sve je počelo od jednog iznajmljenog aparata za kokice i male preduzetničke inicijative pre gotovo četvrt veka. Dragan Vidaković, osnovač „Impela“, najvećeg lanca kioska u Banatu, vremenom je širio poslove, postavši vlasnik ili suvlasnik još nekoliko firmi u Zrenjaninu i Kikindi koje danas upošljavaju preko stotinu i pedeset ljudi. Jedan je od osnivača i aktuelni predsednik poslovnog udruženja „Zrenjaninski poslovni krug“ (ZREPOK), a član je i Upravnog odbora organizacije „Svetosavlje“. Sa uglednim preduzetnikom razgovaramo o životnim nazorima, o „upotrebnoj vrednosti“ znanja i mladim ljudima koji žele da se posvete biznisu.

Koliko su za uspeh u modernom preduzetništvu važna mentalna snaga i istrajnost? Da li su to ključne osobine uspešnog poslovnog čoveka?

Mentalna snaga i istrajnost svakako su važne komponente uspeha u bilo kojoj oblasti ljudskog delovanja. One jesu neophodan, ali ne i dovoljan uslov da bi se postigao uspeh u poslovnom svetu. Imao sam sreću da upoznam, poslujem i družim se sa više izuzetno uspešnih poslovnih ljudi. Mogao sam da sagledam njihove osobine i izvedem vlastite zaključke o tome kako se postiže uspeh.

Šta podrazumevate pod „poslovno uspešnim ljudima“?

Mislim na one koji se u kontinuitetu bave privatnim biznisom dvadeset i više godina, poštujući zakone i načela profesije, na one koji uspeh nisu gradili na političkim vezama i raznim zloupotrebama, na one koje su vreme i vetrovi snažnih promena na ovim prostorima pošteno „istestirali“ i „isfiltrirali“. Ono što je zanimljivo u vezi sa tim ljudima jeste to da su svi veoma različiti, baš kao i njihovi koraci do uspeha, pa je veoma teško izvesti njihovu „mapu puta“. Ipak, svi oni imaju i nešto zajedničko.

Kako biste to odredili?

Svi su imali jasnu viziju o tome šta žele da postignu, jaku veru u uspeh, ljubav prema onome što rade i spremnost na žrtve i odricanja. Vizija onoga što želimo da napravimo izuzetno je važna jer čovek mora da zna gde ide ako želi tamo i da stigne. U protivnom, ako ne zna, tamo će i da završi – kako kaže stara kineska poslovica. Vera je ta koja osvetljava put ka ostvarenju vizije, jer na svakom putu nailazimo i na raskršća i stranputice. Za svaki put je potrebno i gorivo, a to je upravo ljubav, koja nam daje energije da istrajemo. Najzad, žrtve su neophodne za ostvarenje bilo kakvog rezultata jer se – kao što znamo – ne može napraviti nešto iz ničega, a žrtve iz ljubavi su najveće. Otuda su uspesi koje postižu oni koji vole to što rade – najveći.

Koja karakterna svojstava su važna za uspeh u bilo kojoj oblasti? Mislim na osobine kao što su ambicija, upornost, obrazovanje, snalažljivost, komunikativnost…

Neosporno je da su svi koji su uspeli u nečemu bili ambiciozni. Međutim, ima mnogo ljudi sa velikim ambicijama, a objektivno malim postignućima. Slično je i sa upornošću, a nije ni svejedno u čemu smo uporni, jer ako smo na pogrešnom putu a istrajavamo na njemu, onda bi se to pre moglo nazvati tvrdoglavošću, a ona svakako ne dovodi do uspeha. Obrazovanje je izuzetno značajno, ali imao sam prilike i da vidim ljude sa neverovatno puno znanja, koje ničemu nije služilo. Mislim da znanje koje nema nekakvu upotrebnu vrednost ne vredi mnogo. U vezi sa obrazovanjem bitno je reći da imamo ono što se zove formalno obrazovanje koje dobijamo redovnim školovanjem, ali i da imamo neformalno obrazovanje koje stičemo stalnim, celoživotnim učenjem van školskih institucija. Mišljenja sam da je sve veći trend da upravo ovo znanje pravi razliku između onih koji imaju uspeha i onih koji nemaju. Živimo u novom dobu u kojem je životni vek ljudi sve duži, dok su ciklusi velikih promena sve kraći, tako da je jako važna sposobnost stalnog prilagođavanja, a to nije moguće bez stalnogog usavršavanja i učenja.

Snalažljivost, komunikativnost?

To jesu poželjni, ali ne i presudni činioci. Poznajem uspešne ljude koji su prilično nekomunikativni, baš kao i što poznajem ljude koji nemaju izraženu sposobnost snalažljivosti, ali su upornošću, disciplinom i poštovanjem pravila igre postigli velike rezultate. Iz mog iskustva, uspešni ljudi su po pravilu optimističkih pogleda na budućnost, visokog samopouzdanja i čvrstih uverenja, izrazito samodisciplinovani, sa sposobošću usredsređivanja na ono što rade. To su najčešće porodični ljudi i ljudi sa izgrađenim dobrim životnim navikama. Čovek je biće navika i mislim da je jedna od ključnih razlika između uspešnih i neuspešnih ljudi upravo u tome što su uspešni na vreme razvili dobre navike, dok se neuspešni po pravilu manje-više neuspešno bave menjanjem stečenih loših navika, ako tih loših navika uopšte postanu svesni. Na primer, uspešni poslovni ljudi koje poznajem puno čitaju, redovno se rekreiraju, rano ustaju, ne puše i ne piju alkohol, ili ga piju veoma umereno. Ipak, kada govorimo o uspehu u bilo kojoj oblasti, mislim da je najveći uspeh kada čovek sebe dovede do stanja istinskog osećaja sreće. Zato ne preporučujem da se teži samo stvaranju bogatstva ili bilo kakvog drugog konkretnog materijalnog cilja, već da se istinski teži sreći. Ovde se treba setiti poruke sa grafita: „Ko pogodi metu – promaši sve ostalo“.

Ipak, živimo u materijalističkom svetu i potrošačkom društvu…

To je tačno, ali sreća i uspeh najčešće se veoma pogrešno vezuju samo za novac. Međutim, ima mnogo ljudi koji imaju puno novca, a stvarno su nesrećni, baš kao što ima i puno onih koji žive veoma skromno, ali ispunjeno, zadovoljno i srećno. Nekako su sreća i nesreća ravnomerno raspređeni i kod bogatih i kod onih koji to nisu. Sa novcem se može mnogo toga ostvariti, ali je činjenica da se sa njim ne može kupiti sreća.

Jedan ste od osnivača i istaknutih članova „Svetosavlja“. Šta za vas znači ta organizacija i kako vidite njenu ulogu u društvu?

Ranije sam rekao da je samopouzdanje jedna od ključnih stvari za bilo koji uspeh, a ono dolazi iz dobrih temelja ličnosti. Njih nema ukoliko čovek nije svestan svojih korena, istorije, tradicije i kulture naroda iz kojeg je kao izdanak iznikao. Ko toga nije svestan, teško da može biti sposoban da izvuče ono najbolje što mu je semenom preneto od predaka. On može biti samo krhka biljčica sa plitkim korenom, koju i slabašni vetrovi mogu iščupati. „Svetosavlje“ je nastalo kao rezultat sazrevanja svesti, upravo kod uspešnih poslovnih ljudi, da je duhovni preporod preteča svakom drugom, pa i ekonomskom preporodu, za kojim toliko vapimo. Ova organizacija okuplja ljude koji iskreno veruju da razvijanjem duha Svetosavlja, kao najvišeg odraza onog uzvišenog i plemenitog u srpskom nacionalnom biću, mogu dati najbolji doprinos i narodu iz kojeg potiču, ali i ovoj sredini i svima koji u njoj žive. Pri tom mislim na negovanje dobročinstava i čovekoljublja, kao i tradicije i kulture svog naroda. Izuzetno sam ponosan na rad i rezultate ove organizacije i trudim se, u meri svojih mogućnosti, da doprinesem realizaciji njenih ciljeva.

Šta biste poručili mladim ljudima koji imaju želju da se posvete nekom preduzetničkom poduhvatu?

Da veruju u sebe i život. Da otvorenih očiju gledaju svet oko sebe. Da se trude da prepoznaju prilike i razlikuju ih od neprilika. Da stalno rade na tome da budu bolji ljudi i da hrabro i istrajno tragaju za vlastitom srećom i uspehom. Život i nije tako komplikovan kao što mnogima izgleda i najčešće se svodi na to da budemo u stanju da odgovorimo na nekoliko prostih pitanja: Voliš ili ne voliš? Želiš ili ne želiš? Možeš ili ne možeš? Hoćeš ili nećeš? Na kraju bih citirao čuvenog „Broja 1“ iz stripa „Alan Ford“, za kojeg verujem da i današnji mladi znaju, a koji duhovito, ali istinito kaže: „Ako kaniš pobijediti – ne smiješ izgubiti!“. Dakle, ako želite uspeti, nemojte razmišljati o neuspehu, ali budite spremni na poraze, jer su oni sastavni deo i života i pobede. I zapamtite: nije izgubio onaj koji je pao, već onaj koji se nije podigao!

UTICAJ AKADEMIKA JEROTIĆA

Po mom dubokom uverenju, akademik Vladeta Jerotić jedan je od naših najvećih intelektualaca. U ime „Svetosavlje“ više puta sam orgnizovao njegova gostovanja u Zrenjaninu. Smatram velikom privilegijom poznanstvo sa njim. Svima onima koji su željni da na putu duhovnog sazrevanja iskorače više i dalje, toplo preporučujem knjige i predavanja profesora Jerotića, koji je na tom putu zaista daleko otišao. Meni lično je mnogo pomogao. Od njega sam imao prilike puno toga da naučim, a ponajviše da učvrstim vlastita uverenja, pri tome stalno razvijajući kritički stav prema sopstvenim nazorima.

A. BJELOGRLIĆ