ŽARKO ĐURIČIĆ, DIREKTOR POLjOPRIVREDNO-RIBARSKOG PREDUZEĆA „SVETI NIKOLA”, O NAJVEĆOJ INVESTICIJI U BANATU ZA POSLEDNjIH 35 GODINA

Priroda na pladnju od njive do pakerice
Na putu od Zrenjanina ka Sečnju, kada se sa raskrsnice u Sutjesci skrene prema Krajišniku, nailazi se na poslovni kompleks na površini od jednog hektara. Fabrika za proizvodnju smrznutog povrća Poljoprivredno-ribarskog preduzeća „Sveti Nikola” biće završena za desetak dana. Poznavaoci prilika kažu da je ovo najveća investicija u Banatu za poslednjih trideset i pet godina. Naime, beogradske kompanije „Neimar V” i „Kemoimpeks” – kao osnivači i ravnopravni vlasnici „Svetog Nikole”, ulažu 15 miliona evra u fabriku kapaciteta 14 hiljada tona gotvih proizvoda godišnje.
Za 17 godina postojanja, firma sa sedištem u Sečnju izrasla je u jednog od najvećih proizvođača povrća i ribe u Srbiji. Danas zapošljava dve stotine radnika, a razvila se od izgradnje ribnjaka u Neuzini površine 580 hektara krajem devedesetih godina. Reč je nesumnjivo o primeru za ugled – preduzeću koje je, zahvaljujući uzornom rukovođenju, beležilo postojanu ekspanziju u vremenu sveopšte povike na haotično stanje u domaćem agraru. Poznavaoci medijskih prilika dobro znaju da diplomirani inženjer Žarko Đuričić, direktor „Svetog Nikole”, nije sklon javnom oglašavanju. Utoliko je dragoceniji njegov pristanak da, povodom igradnje nove fabrike, odgovori na nekoliko pitanja za list „Zrenjanin”.
Kako napreduju radovi? Kada će fabrika u Sutjesci biti otvorena?
– Ovih dana ugrađuju se paneli i grade se pristupni putevi, a u decembru se montiraju mašine, koje su već kupljene. Fabrika počinje da radi 1. juna sledeće godine, kada sa njive stignu prvi plodovi. Ipak, u januaru ćemo uraditi jedan ciklus probne proizvodnje, da se proveri kako pogon radi – od ulaza, to jest od usisnog koša, do pakerice od 450 grama. Biće to jedna od najsavremenijih fabrika te vrste u Evropi.
Kako su se „Neimar V” i „Kemoimpeks” odlučili na ovaj korak?
– „Sveti Nikola” je dugo godina bio jedan od najvećih snabdevača beogradskog „Frikoma” graškom, boranijom, brokolijem, karfiolom i kukuruzom šećercom. Svaka treća kesa „Frikomovog” zamrznutog povrća poticala je sa naših polja. Sada je sazrelo vreme za naredni logičan korak u našim razvojnim planovima. Kada fabrika počne rad, povrćem će u startu, za prvu žetvu, biti zasejano oko 750 hekatara, a isto toliko i za drugu. Već naredne godine ići će se na ukupno dve hiljade hektara. Pored graška, boranije i kukuruza šećerca, proizvodiće se petnaestak mešavina zamrznutog povrća. Planirano je da sa naših njiva bude obezbeđeno između 60 i 70 odsto povrća, a da se ostatak nabavlja od kooperanata iz Mužlje, Mihajlova, Lukinog Sela, Zlatice i poljoprivrednih zadruga u regionu.
Nije slučajno to što otvarate prostor za saradnju sa drugima?
– To nije zato što mi ne bismo mogli da proizvedemo celokupnu potrebnu količinu, već zbog toga što uvek postoji rizik od vremenskih nepogoda koje mogu da desetkuju prinose. Može se desiti da led istuče sve, a fabrika mora da radi. To je, dakle, način da se osigura sirovina. Jedan sat stajanja fabrike košta sto hiljada evra. A grašak nije isto što i pšenica i kukuruz. Tu se ne može, na primer, žetva odložiti na desetak dana zbog vremenskih uslova. Kada grašak stigne za žetvu, takozvani „tender tvrdoće” iznosi 120. Ako tender tvrdoće „pobegne” na 140, taj grašak je za bacanje. Od momenta žetve do skladištenja u fabriku može da prođe najviše tri sata. Mi tako radimo. Zato, kada danas uzmete „Frikomov” grašak, ne trebaju vam zubi. On se „topi” u ustima. Prema našim planovima, oko 80 odsto proizvodnje u novoj fabrici biće namenjena izvozu u Evropsku uniju i Rusiju.
Kažete da je investicija logičan naredni korak…
– Sve je kod nas išlo jednostavnom poslovnom logikom. Počeli smo od ribnjaka u Neuzini. Od tada smo se postepeno širili, na šta nas je terala priroda posla. Za konzumnu ribu bila je potrebna hrana, pa smo kupili zadrugu i počeli proizvodnju žitarica, a kad je proizvodnja krenula, videli smo da imamo viškove hrane, pa nam je bio potreban i silos. Tako smo kupili zemljoradničke zadruge – „Zelengoru” iz Sutjeske, „Miro Popara” iz Sečnja, pa zatim zadrugu iz Banatske Dubice i „Grmeč” iz Krajišnika”. Potom smo uvodili zalivne sisteme… Jedna stvar vukla je drugu. Danas u vlasništvu imamo četiri hiljade hektara. Mi nismo veliki sistem. Koncentrisani smo na jedno područje, ne širimo se teritorijalno već po paleti proizvoda. Sa druge strane, treba imati na umu da je pet velikih hladnjača kod nas propalo poslednjih godina, a razlog je bio u tome što nisu imale svoju zemlju.
Prošle godine u Sečnju ste podigli farmu sa dve stotine krava…
– To nije zato što smo nezasiti ili zato što hoćemo da imamo „sve”. Naime, pod zalivnim sistemom mi imamo 1500 hektara, ali merenja pokazuju da se svake godine kvalitet zemljišta smanjuje za 1 odsto. Upravo zbog toga nam je bila potrebna farma krava, jer stajnjak je spas za zemlju. Inače, reč je o tri vrhunske rase krava u Evropi – angus, šarole i limusin. Imamo svoje pašnjake, i zato nam je naredni plan – organska proizvodnja mesa. Sve ide jedno za drugim. Sledeće što se nameće jeste tov bikova. A kada budemo imali 1500 bikova i 600 krava, sledi sledeća investicija – proizvodnja biogasa, a potom i električne energije. Bilo da na ovom mestu sedim ja ili neko drugi, u svakom trenutku se zna u kojem smeru će narednih pet godina ići „Sveti Nikola”. Projekti za štale su urađeni, a upravo se privode kraju radovi na izgradnji druge štale kapaciteta tri stotine krava. To su zimske štale, jer ove pasmine krava mogu da trpe prilično niske temperature i tokom većeg dela godine pasu na otvorenom.
Vratimo se još jednom na fabriku u kojoj će biti otvoreno stotinu novih radnih mesta. Čini se da jedino intenzivna povrtarska proizvodnja i viši stepen prerade omogućavaju profit u poljoprivredi…
– Suprotno narodnoj poslovici, od motike se danas ne zarađuje. Da bi se nešto zaista zaradilo, mora se ići na preradu. Pogledajte kako to ide sa cenama kukuruza. Bilo da je godina rodna ili oskudna, zemljoradnik je na istom. Osim toga, cena hektara povrća nije ni blizu cene hektara pšenice ili kukuruza. Bilo koji ratar u Srbiji može da proizvede pšenicu, kukuruz i repu – manje ili više onako kako su to radili njegov otac, deda i pradeda. Ali povrće je nešto drugo. Tu treba dosta škole i znanja. Plan setve povrća ne pravi se od površine koja će se zasejati, već unazad – od žetve. Važno je koliko kombajna imaš na raspolaganju, koliki je kapacitet hladnjače… „Sveti Nikola” danas zapošljava tridesetak ljudi sa visokom stručnom spremom. Imamo dva diplomirana inženjera ribarstva, zaštitare, stočare… Kad je reč o novoj fabrici, sve smo radili iz sopstvenih sredstava i bankarskih kredita, pa očekujemo da ćemo od države dobiti subvencije za radna mesta, kao i svi drugi investitori.
Niste nikad javno jadikovali zbog stanja u agraru, ali ovde se nužno nameće pitanje odnosa države i politike prema poljoprivredi…
– Mi smo uvek imali čiste račune, a za sedamnaest godina, koliko radim ovde, u „Svetom Nikoli” plata nijednom nije isplaćena jedanaestog u mesecu. Uvek desetog, ili ranije. Ono što smo dužni državi – uvek uredno platimo, a porezi i dažbine nisu mali. Političari niti meni trebaju, niti ja njima. Mora se ipak reći da se država nije proslavila strategijom u oblasti poroprivrede. Da li je, na primer, normalno da ti država daje zemlju u zakup i da ti istovremeno daje subvencije za tu zemlju? Pa masa ljudi je po tom osnovu uzimala zemlju koju uopšte nije radila! Drugi primer: u Evropi je rok trajanja mesa šest meseci, a kod nas dvanaest. Hajde, neka rok trajanja bude isti kod nas, pa da vidimo – ko će uvoziti meso? Nego, onaj u Evropi ima troškove da meso posle šest meseci uništi u kafileriji, ali kad mu se pojavi kupac iz Srbije, on se samo pogladi po bradi. Tako se kod nas onda još narednih šest meseci prave kobasice i salame. Mi moramo raditi na tome da domaći proizvođač ima iste uslove kao i čovek koji dođe iz Austrije ili Nemačke.
Iste uslove kao Tenis?
– Na primer. Da li će Tenis doći ili neće, ne znam i ne zanima me previše. Meni on neće smetati. Ako svi imaju iste uslove, može da dođe ko hoće.
Pod ribnjacima „Sveti Nikola” ima hiljadu hektara vodenog ogledala, ne računajući puteve, nasipe i obodne kanale. Da li tu postoji mogućnost višeg stepena prerade?
– Postoji, ali se ne isplati. Cena kilograma ribe kod nas je 300 dinara, plus PDV. Ako bi se šaran preradio, na primer u filete, to bi za našeg prosečnog kupca nažalost bilo previše skupo. A u Srbiji se riba ionako jede samo kad je post i za praznik, onda kad pola naroda slavi Svetog Nikolu, a druga polovina ide u goste na slavu. Praktično, ono ribe što se proda u našoj zemlji – proda se uoči Svetog Nikole, za nekih petnaestak dana. I u to vreme domaći proizvođači jednostavno nisu u stanju da zadovolje povećanu potražnju. Pa opet, u evropskim okvirima mi smo negde pri dnu po konzumiranju ribe.
Koliko smo uspeli da saznamo, u „Svetom Nikoli” je na pomolu još jedna investicija, koja se takođe nameće „sama po sebi”.
– Tako je, u pregovorima smo sa nemačkom firmom „Jajla” koja zapošljava 36 hiljada ljudi. Mi kod silosa u Sečnju imamo četiri hiljade kvadrata poslovnog prostora, na mestu gde je „Žitoprodukt” svojevremeno, prvi u bivšoj Jugoslaviji, proizvodio punjene testenine. Ideja je da se tu počne proizvodnja polugotovih bureka i tortilja. Ali biće prilike da izveštavate o tome…

KAKO DRŽAVA PODSTIČE RIBARSTVO
Da se država nije proslavila podsticajnim merama u oblasti ribarstva, svedoči i sledeći primer koji pominje Žarko Đuričić:
– U Hrvatskoj se proizvođačima ribe odobravaju dotacije, otprilike evro po kilogramu šarana (pola evra za izvoz i isto toliko za štetu koju uglavnom nanose kormorani kao zaštićena vrsta ptica). Zamislite sada tu situaciju, hrvatski proizvođači ulaze na naše tržište sa cenom od dva evra (zato što imaju zaradu kad im država dotira evro po kilogramu), a mi šarana prodajemo po ceni od dva i po evra, jer nas sama proizvodnja košta oko 2, 3 evra.

VODA IZ TAMIŠA KAO „ROSA”
– Problem sa „Vodama Vojvodine” imamo zato što plaćamo vodu u ribnjaku kao „Rosu”. Dvadeset miliona godišnje dajemo Pokrajinskom sekretarijatu i „Vodama Vojvodine” po ovom osnovu. Mi uzimamo prljavu vodu iz Tamiša i država nam je odmah naplati. Tu vodu moramo odmah da nosimo na analizu i da je prečistimo, jer je izuzetno gust nasad ribe – ako voda ne bi zadovoljila standard, pretila bi opasnost od zaraze i pomora. Nakon godinu dana, posle izlova, vodu ispuštamo u Tamiš, i država to opet naplaćuje. I to po povećanoj tarifi, jer je podignuta brana u Opovu, pa Tamiš zvanično više nije reka, nego „kanal”. Pitao sam direktora „Voda Vojvodine” – kada vi čistite kanale? Odgovor je bio da se kanali redovno čiste. A moje sledeće pitanje je glasilo – ako u kanalu nikne dud, pa se ja popnem na drvo i jedem dudinje, kada je taj kanal poslednji put očišćen? Nisam dobio odgovor. Petnaest godina pričam o tome. U Evropi tebi plaćaju ako uzmeš i očistiš vodu. Jer – kada mi uzimamo vodu i kada je vraćamo? Uzimamo je u martu i aprilu, kada se otapa sneg na Karpatima i kada je ogromna količina vode u Tamišu, tako da prete poplave. A kada je dajemo? Pa upravo s jeseni, upravo ovih dana, kada je nivo Dunava tako nizak da veća plovila zbog toga ne mogu da saobraćaju.

intervju-zarko-2