Da li treba subvencionisati investitore

Piše: dr Dejan Molnar

docent na Ekonomskom fakultetu u Beogradu

Subvencionisanje investitora iz inostranstva biće nastavljeno, ali i dalje nema odgovora na pitanje kakvi su neto efekti ovakve politike. Izračunavanje koristi od subvencija na prvi pogled deluje jednostavno. Pretpostavlja se da je dovoljno da se tokom određenog perioda prate dinamika i iznos fiskalnih prihoda naplaćenih od subvencionisanih kompanija. Međutim, ako se u kalkulaciju uključe i oportunitetni troškovi, što bi bio ispravniji pristup, onda analiza postaje znatno složenija (ali tačnija). Recimo, treba sagledati šta bi bilo da je država, umesto što je izdvojila sredstva za subvencije, taj novac uložila u proces regulatorne reforme ili u kampanju brendiranja i međunarodne promocije zemlje kao povoljne lokacije za investiranje? Možda bi u ovom scenariju država uspela da privuče više investicija, pa bi i budžetski prihodi bili veći nego u slučaju davanja direktnih subvencija.
Izdvajanje novca iz budžeta za subvencije izgleda kao jedini trošak, ali problem, zapravo, treba posmatrati na sledeći način – koliko bi investitora kojima su budžetska sredstva odobrena započelo svoje projekte i bez primljenih subvencija od zemlje domaćina? U idealnom slučaju, Vlada bi trebalo tačno da zna za koliko je realizacija određenog investicionog projekta skuplja za neku kompaniju u našoj zemlji nego u nekoj drugoj, te da na osnovu toga (po)nudi iznos subvencija koji je dovoljan da kompenzuje pomenutu razliku i učini zemlju (naj)povoljnijim izborom za investitora. U praksi, međutim, retko koji investitor će biti spreman da otkrije informacije o svojim alternativama, posebno ako je investitor svestan da država svakako ima nameru da ga finansijski stimuliše putem subvencija. To umnogome otežava procenu neophodnog iznosa (visine) subvencije.
Od ukupnog broja subvencionisanih investicionih projekata neki bi sigurno bili realizovani i bez pomoći države. Isto tako, verovatno je pretpostaviti da su u nekim slučajevima, kada su subvencije bile presudan faktor u odlučivanju investitora, vrednosti subvencija bile veće od realnih potreba investitora. Upravo su ova dva elementa (subvencije koje su u celosti nepotrebno odobrene i višak datih sredstava iznad potreba investitora) ključna za celovitu analizu troškova i koristi subvencionisanja.
Bilo bi dobro da novi prvi čovek Ministarstva za privredu ima u vidu ove činjenice.