DRAGANA GULIĆ, ZRENjANINKA KOJA RADI U PEKINGU, GOVORI O RAZLIČITIM CIVILIZACIJSKIM TEKOVINAMA I ŽIVOTU U KINI

Neka moja očekivanja nisu ispunjena
Naša sugrađanka Dragana Gulić pre nekoliko meseci postala je privremena stanovnica dalekog Pekinga. Osim što tamo radi, ona je odlazak na drugi kontinent iskoristila da upozna potpuno različitu kulturu i civilizaciju.
Završila je Tehnički fakultet „Mihajlo Pupin”, i ponela u „svet” znanje stečeno u rodnom gradu. Sada u Pekingu male Kineze uči engleski jezik, ali i tome ko je Novak Đoković, iz koje zemlje potiče kao i to da hrana ne mora da bude isključivo slatko-ljuta. Prvi utisci koje je stekla o Kini donekle se i razlikuju od očekivanja koja je imala pre dolaska u tu zemlju, ali kaže da je iskustvo koje je stekla – neprocenjivo.
Koliko se ono što si videla i doživela u Kini razlikuje od očekivanja?
– Shvatila sam da sve ono što sam mislila da znam o Kini u suštini i nije tačno. To su potpuno druga realnost i podneblje. Neke stvari su me oduševile, dok su me neke druge potpuno razočarale. Verujem da je slika koju smo stvorili iz svega što smo mogli da vidimo, pročitamo, čujemo kriva što sam imala poprilično visoka očekivanja kada je u pitanju Kina. Peking jeste metropola po geografskim stavkama i definicijama, odnosno po veličini i površini, ali tom gradu mnogo nedostaje da bi postao metropola u pravom smislu reči. Moja najveća zamerka Kinezima je što nisu previše gostoljubivi, po mom mišljenju manjka im kultura koju svetske metropole moraju da imaju. Sa druge strane, ima mnogo fascinantnih stvari. Jedino sam se u Pekingu vozila bulit trejnom koji dostiže maksimalnu brzinu od 306 km na sat, i liftom koji se penje na 128 sprat brzinom od 18 km na sat. To je doživljaj koji ne mogu rečima da opšem.
Otkud ideja da odeš tamo, kako si otišla, zašto baš u Peking?
– Moja profesorka engleskog je rešila da predaje u Kini pa smo pričale o tome. Ona je bila oduševljena tom idejom i pričala je o svemu kao o velikoj avanturi, pa me je njena priča prosto ponela… Nisam verovala da bih mogla i ja da predajem engleski malim Kinezima, iako sam po struci profesor. Njihov jezik ne znam, ali presudile su neke druge okolnosti.
Šta je najviše uticalo na tvoju odluku?
– Ostala sam bez posla, a pošto šišanje i menjanje boje kose više nisu mogli da poprave stvar, a meni je trebala promena, rešila sam da krenem u avanturu. Dobila sam posao u Pekingu, u trening centru u kom predajem engleski. To je nešto kao naša privatna škola engleskog jezika, ali se radi po licenci iz Amerike i po njihovim planovima i programima. Deca dolaze nakon redovnih obaveza u vrtićima i školama.
Mnogo mladih je krenulo put Kine, koje se struke traže i da li Evropljani zadovoljavaju njihove potrebe?
– Iskreno, nisam se raspitivala o ostalim poslovima, niti o tome šta se na njihovom tržištu traži. Tačno je da posla ima, i da može dobro da se zaradi.
Kako se sporazumevaš sa Kinezima s obzirom da je njihov jezik težak, a oni engleski slabo govore?
– Rukama i nogama, a naučila sam neke osnovne reči, pa mogu da tražim štapiće ili čašu u restoranu. Na telefonu imam dosta instaliranih aplikacija koje koristim kao prevodioce, pa se i time služim kad moram. Imam kolege sa kojima provodim veći deo vremena, a oni, na moju sreću, govore engleski pa mi pomažu. Kinezi inače slabo govore engleski. I oni koji znaju, prave se da ne znaju jer ih je sramota da ga govore, ili mi tako bar kažu. Često imam problema kad treba da poručim hranu u restoranu, ili da kupim nešto u tržnom centru. Najsmešnije mi je kada odem na kafu, u „Starbaks” koji oni u nebesa dižu i koji im je, u neku ruku, stvar prestiža, a tamo ne radi niko ko govori engleski. Pritom „Starbaks” je američka kompanija.
Kakva je kineska hrana, utisak je da se mnogo razlikuje od naše?
– Kinesku kuhinju sam probala još dok sam bila u Srbiji, pa sam znala šta mogu da očekujem. Da, hrana je potpuno drugačija od naše, bazirana je na pirinču i nudlama. Sve što se jede je ljuto, slatko i masno, teško je naći hranu koja bi nama odgovarala. Nema slanih ukusa, sve slatko je preslatko, poput čokoladnog mleka ili jogurta. Postoje i zapadnjački restorani, ali su cene u njima znatno više.
Sa kakvim si ciljem otišla i da li si se pokajala? Koliko planiraš da ostaneš i da li ćeš se vraćati?
– Jedini cilj koji sam imala je da promenim nešto u svom životu. Ni u jednom jedinom momentu se nisam pokajala što sam se odlučila na ovaj korak jer posle ovog iskustva znam da sa svojim životom mogu da uradim apsolutno sve što zamislim. Ostajem još nekih deset meseci, ali planiram da se vratim u Kinu i odradim još jednu turu.
Šta ti najviše nedostaje kod kuće?
– Mama i sestra ne stignu da mi nedostaju, čujemo se svaki dan. Zato bi bilo ružno da kažem da mi nedostaje mamina kuhinja, ako mama ne stigne da mi nedostaje. Uglavnom, zaželim se igre sa sestrićima ili da odem u kafić u kojem sam provodila vreme sa društvom.
Čime se mladi Kinezi zanimaju s obzirom da si spomenula da nema mnogo kafića, kao i da sve radi do 20.30 časova?
– Nisam sigurna da oni znaju za zabavu koju mi praktikujemo. Ne kažem da u centru Pekinga, u „krugu dvojke”, nema mesta za izlaske, ali u delu grada u kom ja živim, a koji se zove Huairou, nema kafića i sve se zatvora u 20.30 sati. Postoje restorani, u koje mladi odu na večeru i to je to. Imaju i bioskop, ali su karte prilično skupe, pa još uvek nisam odlazila na projekcije.
Da li si navikla na prostranstvo pošto živiš u delu Pekinga koji je velik kao Zrenjanin i okolina? Kako provodiš slobodno vreme?
– Nisam imala problem sa navikavanjem kad sam došla. Jednostavno mi je isto kao da šetam po Beogradu. Slobodnog vremena tokom nedelje i nemam mnogo jer radim od 11 do 20 sati. A kada ne radim, uglavnom šetam do centra Pekinga. U školi sam ja jedini stranac, pa na radnom mestu vreme provodim isključivo sa Kinezima. U Huairou živi još stranaca od kojih sam neke upoznala, pa se čujemo i viđamo kad uspemo da se uklopimo. Ima i našh ljudi koje sam upoznala i koji su mi mnogo pomogli na početku. Neprocenjivo je kada imaš sa kim da progovoriš na svom jeziku. Obišla sam Peking koliko sam uspela. Ima još gradskih četvrti koje bih volela da vidim. Bila sam u Hong Kongu i Šangaju, oduševljena sam njima. Vredi ih posetiti, potrudiću se da ih ponovo vidim.

KINEZI – ŠOPINGHOLIČARI
Ovo što sam do sada videla u Kini, predstavlja pravu sliku potrošačkog društva. Kinezima je bitno da imaju skupe telefone i da nose markiranu odeću, a za to što žive u dva kvadrata ili u nekoj „udžerici”, ne mare mnogo.
SANjA VORKAPIĆ