Eh, tugo moja…

Piše: Milena Bečejac

Osvanula je ovih dana na društvenim mrežama fotografija koja me je baš rastužila. Ne mogu da kažem da već nisam viđala takve situacije, ali ovaj prizor samo govori o nama, ili – tačnije, o onima koji misle da je ceo grad njihov pa da mogu da rade šta hoće jer su tako u mogućnosti.
Fotografija govori više od hiljadu reči, ali… Na fotografiji je čovek u invalidskim kolicima, u Gimnazijskoj ulici. I, ne može da prođe. Zašto? Zato što je tu iz čista mira, sve glođući nekakvu voćku i u ruci držeći mobilni, stao vozač baš na stazu i automobilom zagradio prolaz. I baš ga briga što u ovoj ulici nije dozvoljen prolazak motornim vozilima. O ravnodušnosti koju je pokazao prema nemoćnom čoveku u invalidskim kolicima, ne hajući ni na apele supruge koja je gurala kolica. Ova hrabra žena, Ivana L. (nemam dozvolu da objavim njeno ime), napisala je da su sa njima bila i njihova dva deteta, i hrabro se suprotstavila vozaču.
Nažalost, nije prvi put da viđamo takav prizor. Naše novine su snimale i automobile parkirane na mestima koja su označena za invalide. Ukazivali smo i na barijere koje naši sugrađani imaju, kako na ulici, tako i prilikom ulaska u zgrade, zapravo o raznim fizičkim barijerama. A zaboravlja se da osobe sa fizičkim poteškoćama, bilo koje vrste, imaju jednako pravo prilazu svim objektima, javnom prevozu, hotelima…
Ovde, međutim, nije samo to u pitanju već nešto drugo. Ako izuzmemo kršenje saobrajnih propisa, bezosećajnost ispoljena prema onima koji su nemoćni dolazi do izražaja. Bilo bi normalno da je vozač pomerio vozilo, da je potom izašao iz njega i bar uputio izvinjenje. Na fotografiji se ne vidi ništa od svega toga.
Zaista, zar je moguće da smo postali toliko neosetljivi, da nemamo obzira jedni prema drugima da pomognemo u nevolji. Nikad se ne zna šta može da se dogodi i da će, možda, neko doći u sličnu situaciju da mora da se osloni na druge.
O onoj drugoj strani, o kršenju propisa, ima ko da brine. Jer, na fotografiji se vidi registracija automobila. Pa, neka reaguju. Onako kako treba. Oštro i bez kompromisa.