ETNO SALAŠ „LUJZA” U BELOM BLATU BOGATOM I NEOBIČNOM PONUDOM MAMI TURISTE IZ CELE SRBIJE I SVETA

Tu stanuju Gile, Keti, Gertruda, Sofronije, Srećko…
Na kraju Belog Blata u ulici Žarka Zrenjanina broj 27 nalazi se bela kuća nastala još pre mnogo decenija, a pre desetak godina dobila je novo ruho. To je salaš „Lujza”, koji je dobio ime po najstarijoj kćeri grofa Lazara Lukača, koji je posedovao imanje nadomak Belog Blata. Njegova vlasnica Radmila Toškov skromno kaže da uvek ima mnogo posla, pa nekada nema vremena ni da predahne. Ona rado priča sa nama dok balansira između razgovora i posla u prodavnici mešovite robe (koju ima porodica Toškov).
– Na naš salaš dolaze deca na ekskurzije, svrate turisti koji obilaze „Carsku baru”, firme koje žele da ovde proslave svoje uspešne trenutke, ali i penzioneri da se malo odmore i uživaju u prirodi – kaže Radmila.
Kada ljudi dođu na ovaj salaš imaju priliku da vide razne domaće životinje, travnjak kakav je nekada postojao u svakom seoskom dvorištu. Sve životinje koje sada ima, porodica Toškov gajila je i ranije, pre nego što je njihov dom postao salaš koji je jedan od najlepših u okolini. A kako je sve počelo?
– Mislim da je to bila 2006. ili 2007. godine kada je celo Belo Blato bilo raseljeno – priseća se Radmila, ili kako je prijatelji zovu Rada. – Deda koji je živeo u kući pored naše je umro, a u dvorištu i na tavanu ostavio je „brdo” stvari – nameštaj, posuđe, grnčariju – kojima smo rešili da opremimo naš dom koji se potom pretvorio u kuću sa lepim dvorištem i enterijerom po ugledu na mnoge etno-restorane. Sada našim gostima služimo razne specijalitete od mesa: čvarke od mangulice, kobasice koje imaju specifičan ukus, ali i mast na hlebu, što čini tradicionalni banatski obrok, a ljudi koji dođu kod nas to obožavaju.
Iako je registrovan kao smeštajni objekat, salaš „Lujza” nema soba za prenoćište, postoji samo restoran. O njemu brine Radmila sa suprugom Ištvanom i sinom Dejanom, koji studije privodi kraju, ali je uvek tu da pruži ruku svojim roditeljima i pomogne im kada su u gužvi.
Zaštitni znak salaša jesu svinje mangulice, posebno Gile i Keti, ali u dvorištu „Lujze” stanuju i guske Gertruda, Sofronije i Daca koje se stalno dovikuju sa ovcom Čupkom i njenim „cimerkama”. Magare Srećko je prava maza i prati „Lujzine” posetioce od jedne do druge ograde, a češkanje po glavi mu, čini se, uvek prija. U dvorištu živi i jedan konj.
– Ne volim kada mi ljudi kažu da imam zoološki vrt kod kuće. Nije ovo životinjski zatvor, ja to nazivam dvorištem punim životinja, sa njima živim od malena, to mi je sasvim normalno – napominje vlasnica.
Rada nema problem da se sporazume sa gostima koji dolaze iz svih krajeva zemlje i sveta. U Belom Blatu je multikulturalnost prirodna stvar, svi žitelji znaju srpski, slovački, mađarski, bugarski i još po koji jezik. Možda engleski ponekad bude problem, kada recimo, u posetu svrate stonoteniseri koji su u Zrenjaninu na pripremama, pa im Hotel „Vojvodina” ili Kaštel „Ečka” preporuče da svrate i do „Lujze”.
– Tada u gužvu „uleće” moja sestra Neda koja govori engleski i opet sve bude u redu – sa osmehom konstatuje Radmila Toškov i ne odoleva da istakne – Ali kako da objasnim strancima šta je mangulica, osim da je to naša domaća svinja? Teško je rečima objasniti da je to specifična vrsta.
S.K. 

11-2-b-magare-srecko