FELJTON: Tibor Bence i tvornica nameštaja

Sredina avgusta, veče. Šetam sa Ljiljom glavnom ulicom. Oko nas titra „Korzo fest“ – rokenrol, pa tužni fado, kao da slušam Radio Luksemburg. Tiha muzika struji i opušta, da čovek ne poveruje.
Odjednom, ispred nas se pojavi čovek iz onog drugog grada, iz naše mladosti i bezbrižnog života: Tibor Bence. Ta opuštajuća muzika i Tibor Bence iz Male Amerike, pa onda obostrani smeh i tapkanje po ramenima. Odmah smo se dogovorili da se sutra obavezno vidimo.
Tako glasi uvodni pasus najnovijeg nastavka feljtona iz pera Dragana Pavlova Zečevića, objavljenog u broju od 11. novembra. Reč je o odlomcima iz knjige „Zrenjaninski amarkord”, objavljene u izdanju Gradske biblioteke i Kulturnog centra. Evo nastvaka priče o Tiboru Benceu:
Jednospratna, masivna siva zgrada u ulici Narodne omladine 14. Jedan stepenik, pa ulazim kroz neka dvokrilna vrata, onda prolazim kroz popločan hol i pravo u cvetno dvorište. U dnu dvorišta, mala uredna kućica, terasa i stočić sa tri stolice. Sedamo i odmah počinjemo da se sećamo nekih potpuno nevažnih i smešnih stvari. Ta sećanja su nam baš prijala. Uzimam papir i olovku:
– Tibi, druže! Hajde, ispričaj mi sve o tvojoj porodici, o toj famoznoj fabrici, o ocu, dedi, stričevima. Kako je to sve išlo ?
– Tvornica nameštaja „Anton Bence i sin“ u Gimnaziskoj br 8 osnovana je davne 1868 godine. Tu fabriku osnovao je otac moga dede, u stvari moj pradeda Anton. On je radio u Francuskoj i Švajcarskoj, pa u Beču. Bio je vredan i vrlo štedljiv. Vratio se u Veliki Bečkerek, pa je tu uložio zarađeni novac i otvorio neku radionicu za pravljenje nameštaja. Radio je danonoćno sa nekim svojim prijateljima, pa se tako i povredio. U stvari, on je bio već izrađen čovek.
Jel se tako kaže ?
– Tako je, to je pravi izraz – složio sam se.
– Znaš, sve ovo piše u onoj velikoj plavoj knjizi sa srebrnim slovima. „Petrovgrad“, znaš ?
– I šta se dalje dešava, pričaj, druže.
– Moj deda Mikša je, kao i njegov otac Anton, radio negde po Evropi, ali je morao da se vrati i da preuzme posao koji je započet u Bečkereku. Deda Mikša je bio vrlo preduzimljiv, ponašao se baš profesionalno i uvek je planirao kako će unaprediti posao. Pokupovao je neke moderne mašine i počeo stvarno ozbiljnu proizvodnju. Već 1908 godine kupuje jednospratnu zgradu u glavnoj ulici, tu je sada „Simpo“, a proizvodni pogon proširuje od Gimnazijske pa sve dole do Begeja.
– Može kafa? Iz kućice se pojavi Tibikina supruga.
– Može.
– Može pivo ?
– Može.
– Deda Mikša je imao pet sinova i ćerku, i svi su bili uspešni u svojim životima – nastavio je priču Tibi Bence. – Sve ih je on usmerio na učenje i na posao. To je genetika, druže, takvi smo, i to ti je.
– Šta je bilo dalje sa tom fabrikom? – bio sam uporan.
– Moj tata Zoltan je bio arhitekta, a stric Atila ekonomista. Obojici je deda predao posao. Davne 1938. godine proizvodili su tri sobe dnevno, ili hiljadu soba godišnje. Osvojili su „Gran pri“ u Londonu, Parizu i Briselu i odlikovani su zlatnom medaljom i „Krstom časti“. Deda Mikšu je odlikovala država Jugoslavija ordenom Svetog Save, mislim da je to bilo negde 1936 godine. Kažem ti da sve ovo piše u onoj plavoj knjizi, ja sam pomalo već zaboravio neke stvari.
– Dobro, a gde si tu ti, druže ?
– Ja sam od 1970. godine u Minhenu. Posle završetka tog beogradskog Arhitektonskog, radio sam u GIK „Banatu“, što bi značilo: Građevinsko industriski kombinat, naravno u našem Zrenjaninu. Projektovao sam zrenjaninska obdaništa, a i škola „Petar Petrović Njegoš“ je izgrađena po mom projektu. U Skoplju sam dobio prvu nagradu za Spomenik žrtvama zemljotresa 1964. godine.
Na fotografiji: salon nameštaja firme „Bence i sin“, danas „Simpo“ (iz arhive zrenjaninskog Zavoda za zaštitu spomenika kulture)