FOTOGRAF MILAN ŽIVKOVIĆ O IZLOŽBI „MOJ BANAT” U MUZEJU VOJVODINE

08 - 1a intervju Milan Zivkovic

Ravnica zahteva posvećenost

Najlepši motivi često se nalaze skriveni u naizgled monotonoj mirnoći – kaže dugogodišnji glavni urednik specijalizovanog fotografskog časopisa „ReFoto”
Svetlosni zapisi nastali u beskrajnim lutanjima banatskim prostranstvima dočaravaju svet udaljen od glavnih puteva. Uhvaćen objektivom majstora svetske reputacije, to je svet koji se predočava kao oaza ljudi starog kova i prostor bajkovitih, pastoralnih pejsaža.
Ove reči iz kataloga najbolje opisuju izložbu fotografija „Moj Banat” Milana Živkovića koja je u sredu, 11. maja, otvorena u Muzeju Vojvodine u Novom Sadu. Sa dugogodišnjim glavnim urednikom najpoznatijeg domaćeg fotografskog časopisa „ReFoto” razgovaramo o umetničkoj kolekciji čiji je deo imala priliku da vidi i zrenjaninska publika na izložbi u Kulturnom centru 2013. godine.
Izložba se sastoji od šezdesetak fotografija nastalih tokom prethodnih trideset godina. Novosadska postavka ostaće trajno u Muzeju Vojvodine kao legat. Da li ste „navikli” da stvari poklanjate?
– Radio sam 18 godina u Prirodnjačkom muzeju u Beogradu, kao fotograf i dizajner. Kao bivšem muzealcu, sasvim mi je logično da svoje radove poklanjam, odnosno ostavljam ustanovama u kojima će oni nastaviti da žive. Do sada sam to uradio sa nekoliko muzeja kod nas, sa Internacionalnim muzejom fotografije u Barseloni i sa Nacionalnim parkom Garsia D’Orta u Portugaliji. A kao jedan od retkih fotografa koji koristi sertifikovani „Epson Digigraphie” sistem štampe koji garantuje trajnost od više stotina godina, fotografije koje ostavljam muzejima trebalo bi da traju zaista dugo. U šali kažem da prvih sto godina prihvatam reklamacije, a za posle ćemo već videti.
Kako ste obično polazili na „lutanja” Banatom? Da li su to bile ciljane ekskurzije ili u pravom smislu lutanja bez unapred zamišljenih motiva?
– Fotografije ne dolaze same, po njih mora da se ode. Drugim rečima, motivi moraju da se traže. Čak i kada krenem u najobičniju šetnju, na ramenu mi je fotoaparat. Oni zluradi obično mi postavljaju pitanja tipa – zar još uvek ima šta da se fotografiše oko Kovina u kojem živim, Bavaništa u kojem sam rođen, ili u Deliblatskoj peščari, Potamišju i okolnim banatskim selima…
Pa ima li? Po čemu je za vas specifičan Banat kao područje i kao motiv za slikanje?
– Ravnica je neverovatno lepa, ali zahteva posvećenost i osobenu vrstu ljubavi, na koju je spremna da odgovori, jer se najlepši motivi često nalaze skriveni u naizgled monotonoj mirnoći. Isto tako ponašaju se i njeni stanovnici.
Da li snimci prolaze kroz „postprodukciju”? Da li je danas postalo uobičajeno da se fotografije dorađuju u grafičkim programima?
– Rad na tome da se od snimka dobije fotografija namenjena izlaganju podrazumeva određene naknadne „zahvate”. Na primer, podrazumeva se da se retuš i ostale manipulacije obavljaju računarom. Nekada se celuloidni film razvijao u mračnoj komori. Iako držim škole digitalne obrade fotografija, na svojim radovima nikada ne primenjujem „Fotošop” u meri većoj od one kad bih snimak „sredio” u mraku fotolaboratorije. Uzgred, ja od tog „starinskog” uživanja nikada nisam odustao.
Koje „alate” najradije koristite?
– Koristim analogne „minolte” i „mamije”, kao i analogne i digitalne „jednocifrene” „nikon” aparate. S obzirom na to da sam „Nikon” ambasador, imam priliku da isprobam brojne proizvode ove kompanije. Tako proteklih par meseci često koristim najnoviji „nikon D5”, ali nikada ne eksperimentišem opremom kada radim nešto ozbiljno. Tada je uz mene obavezno moj stari „nikon D3” i čuveno „sveto Nikonovo trojstvo” objektiva.
Kako pristupate ljudima? Da li ima mnogo „pregovaranja”?
– Mladi fotografi, sa kojima ponekad idem na zajednička snimanja, kažu da imam posebnu „žvaku”, ali to je u stvari pristup koji garantuje normalan odnos. Prići nekome, pozdraviti ga i pružiti mu ruku, znači poneku izgubljenu scenu, koju ipak nadoknadi bezbroj onih gde vaš sagovornik više ne razmišlja o tome šta vi ustvari radite i zašto ga snimate izdaleka i kradom. Takvi kratkotrajni susreti ponekad rezultiraju i prijateljstvom koje se nastavlja svaki put kada prođete tim „atarom”. Po mom mišljenju to je mnogo lepše nego snimanje i bežanje od ljutog modela koga ste snimili protiv njegove volje.
Da li kao majstor fotografije imate neki profesionalni moto? Šta savetujete mlađim umetnicima?
– Jedini savet vezan je za rešavanje problema nastanka slike fotoaparatom, a ne besomučnom obradom pomoću editora digitalnog zapisa. Umesto da provedete nekoliko sati „sređujući” loše snimke, izađite napolje i prošetajte sebe i svoj fotoaparat. Garantovano ćete se vratiti sa barem jednom dobrom fotografijom. I verujte mi da je to odličan prosek!

 

A. BJELOGRLIĆ