Multikulturalnost je najveće bogatstvo naših prostora
Primarijus dr Gaja Pozojević rođen je u Radojevu (Klariji) 1957. godine od oca Franje pl. Pozojevića i majke Otilije pl. Lukinić. Osnovnu školu je završio u rodnome mjestu, Gimnaziju prirodoslovno-matematičkog smjera u Srpskoj Crnji, a Medicinski fakultet u Novom Sadu. Pulmologiju je specijalizirao u Srijemskoj Kamenici. Član je specijalističke Europske udruge alergologa i kliničkih imunologa, kao i Europske respiratorne udruge (EAACI i ERS). Držao je predavanje na konferenciji ERS-a u Beču gdje je bio jedini usmeni izlagač iz Srbije i Crne Gore.
Bavi se humanitarnim radom u organizaciji Rotary International i zlatni je član Crvenog križa. Više godina bio je liječnik Mačevalačke reprezentacije Srbije i Crne Gore. Oženjen je mr ph. Branislavom Pozojević s kojom ima kćer Jelenu, doktoricu humane genetike, i sina Nikolu, doktora medicine.
Pored liječničke karijere i obiteljskih obaveza, nalazi vremena predano se baviti poviješću plemenitaških rodova banatskih Hrvata o kojoj je izlagao u više navrata.
Kako je izgledalo odrastanje u Klariji?
– Rastao sam u sretnoj i složnoj obitelji, družio se s vršnjacima i stjecao dobre prijatelje. U to vrijeme je u selu bilo puno ljudi, a živjelo se sporije i kvalitetnije. Kasnije se s Klarijom zbilo isto što i s mnogim mjestima na periferiji. Ljudi su počeli odlaziti, ulice su se praznile, sve manje se čuo dječji žamor. Tek vikendom danas selo oživi. Na sreću, još ima plemenitih ljudi koji se trude udahnuti Klariji život i sačuvati što se spasiti može od daljeg propadanja i zaborava.
Postoji li perspektiva u pogledu oživljavanja hrvatske zajednice u Klariji i obnove katoličke crkve?
– Hrvati su 1930. godine uz pomoć grofa Čekonića sagradili crkvu u gotičkom stilu i posvetili je svetom Urbanu, zaštitniku vinogradara i bačvara. Zajednica u Radojevu bila je dugo duhovno zapuštena. Dolaskom župnika Tibora Királya pojavio se i novi entuzijazam. Zajedničkim snagama smo počeli obnovu crkve, skromno i sukladno mogućnostima. Održao sam nekoliko predavanja o povijesti naseljavanja Hrvata u Banat s osvrtom na Klariju u mjesnome lovačkom domu. Nazočili su im lokalni i pokrajinski dužnosnici kojima smo skrenuli pozornost na značaj kulturnog, duhovnog i materijalnog nasljeđa hrvatske zajednice. Naišli smo na razumijevanje i pomoć lokalne zajednice i naše Biskupije. Na početku smo, borba za crkvu svetog Urbana kao duhovni simbol i kulturno-povijesni spomenik tek predstoji.
Pripadate uglednoj plemićkoj obitelji. Odakle potječu Vaši preci i kada su došli u Banat?
– Familija Pozojević potječe s Banije iz oblasti Turopolja iz mjesta Slana gdje su imali velike posjede dobivene zbog ratnih zasluga u borbi protiv Turaka. Plemstvo im je 1562. dodijelio austrougarski car Rudolf Drugi. Kad je stvarana Vojna krajina oko 1750. godine prelaze na zamjenska imanja na teritoriju Torontalske županije u Boki, Neuzini, Klariji i Keči. Pozojevići su naseljeni u Klariju 1801. godine, imali su 3500 jutara zemlje. Malobrojni potomci danas žive u Zrenjaninu, Kikindi, Somboru i Novom Sadu.
Što je potrebno da bi netko postao član Hrvatskog plemićkog zbora?
– Plemstvo je nekoć bilo nositelj izvršne vlasti i kulture svakog naroda, a danas rijetko tko održava kontinuitet te stoljetne tradicije. U Srbiji ne postoje plemićke udruge kao nevladine organizacije. Sa željom da sačuvam obiteljsku tradiciju učlanio sam se u nama najbližu udrugu, Hrvatski plemićki zbor (HPZ). Također sam i član Europske plemićke organizacije (CILANE). Za učlanjenje je potrebno imati odgovarajuće dokumente, grbovnice i dokaz kontinuiteta potvrđen krsnim listovima do prvog zvaničnog priznanja titule. U mojemu slučaju do Skupštine Torontalske županije 1823. kada je priznato plemstvo Pozojevića i na ovim prostorima.
Bavite se proučavanjem povijesti Hrvata u srednjem Banatu. Jeste li došli do nekih novih zanimljivih saznanja?
– S godinama čovjek se počinje više zanimati za prošlost svojih predaka. Nakon Požarevačkoga mira 1718. Banat je pripojen Austriji. Po povlačenju Turaka ova oblast je opustjela, a grof Florimund Mercy dobio je zadaću da ju ponovno naseli. Ovdje su dom našli mnogi narodi koji i danas predstavljaju najveće bogatstvo ovih prostora. Hrvati su pored ostalog u svoj novi kraj prenijeli gajenje vinograda i otud je i crkva bila posvećena svetome Urbanu. U ataru sela je bilo stotine jutara vinograda sve do velike epidemije peronospore. I danas u Rumunjskoj kraj Žombolja postoji dio koji se zove Klarijski vinogradi. Ovdašnja javnost ne zna da su upravo Hrvati donirali 100 jutara zemlje za prokopavanje Staroga Begeja. Nakon toga su nestale i posljednje močvare u srednjem Banatu.
Sjećate li se prve sjednice Hrvatskog nacionalnog vijeća održane u Zrenjaninu 2015. godine?
– Bio sam njezin sudionik i smatram da je na taj način lokalna samouprava dala na značaju našoj zajednici kao ravnopravnom čimbeniku u društvenome životu. Hrvati u Banatu su najmanja skupina tog naroda, ako posmatramo Vojvodinu u cjelini. Za nas se ranije malo čulo i nismo bili odgovarajuće zastupljeni u manjinskim tijelima. Izborom Gorana Kaurića za vijećnika vidimo da se to mijenja i da dolazi do bitnih pomaka.
Kakva je Vaša suradnja sa Zavodom za kulturu vojvođanskih Hrvata?
– Slobodno mogu reći da odlično surađujemo. Održao sam kolokvij u Subotici o Hrvatima u srednjem Banatu. Njihovi predstavnici dolazili su u Klariju kad je osvećen križ u povodu obljetnice naseljavanja Hrvata u taj kraj. Pritom su nam obećali potporu pri adaptaciji i obnovi crkve. Nedavno su organizirali znanstveno proučavanje običaja banatskih Hrvata u suradnji sa studentima Filozofskog fakulteta u Zagrebu i to je za svaku pohvalu.
Što mislite o projektu našeg lista kojim je omogućeno objavljivanje stranice na hrvatskom jeziku jednom mjesečno?
– Za to imamo zahvaliti uredniku lista Zrenjanin, lokalnoj samoupravi te institucijama Srbije i Hrvatske na razumijevanju i potpori. To je važan doprinos u očuvanju kulturne baštine hrvatske nacionalne zajednice i duha multikulturalnosti i ravnopravnosti svih naroda koji ovdje žive. Treba iskoristiti mogućnost koja nam dana i jačati saradnju usmjerenu ka međusobnom upoznavanju i uvažavanju. Na ovaj se način također održavaju veze s maticom i ostvaruje napredak na europskom putu.
