KNjIŽEVNI KONKURSI U ERI MEDIJSKIH INSTANT NOVOTARIJA

Mali tabor skupljača snova novog doba

Bez konekcije, savremeni čovek kao da je izgubljen, razoružan i zaboravljen

Aleksandar Bjelogrlić

Da se časopisi i književni konkursi sa hartije polako preseljavaju na monitore od tečnog kristala, nije posebna novost. Kad se to ima na umu, može li novela, kao kratka prozna forma u čijem je središtu upravo nekakva novina ili nečuveni događaj, uopšte opstati sred sveopšte žeđi za novostima na globalnoj elektronskoj mreži?


Savremeno čovečanstvo krvoločno teži da se konektuje. Milijarde voajera gvire u spavaće sobe televizijskih javnih kuća ne bi li se posvedočile u najnoviju egzibiciju zatočenih protagonista. Novinski stupci zasipaju naćuljene uši i razrogačene oči nanosima mulja koji samo ljudska vrsta može da iznedri. Bez konekcije, savremeni čovek kao da je izgubljen, razoružan i zaboravljen. Ostavlja li to mesta za nečuveni događaj u umetničkom ruhu? Kao naslednici drevnih tužbalica, pošalica i skaski pripovedanih kraj logorske vatre nomadskih plemena, imaju li savremena poezija, aforizam i kratka priča uopšte šansu sred preobilja informacija, upakovanih tako da zadovolje sve javne i pritajene čovekove potrebe za strahom i tugom, za čudesima i pokorama?
Reklo bi se da imaju, premda životare na tankoj niti: naizgled na margini, malobrojna preostala književna periodika i književni konkursi poput žitištanskog „Banatskog pera“ svedoče da su literarna glad i literarna pasija sasvim drugačije prirode od proste čovekove potrebe da zaviri u tuđu avliju i zabije nos u tuđe poslove.
Organizatori žitištanskog konkursa – među kojima su direktorka Biblioteke Vesna Ćuk i predsednik Kluba knjige Predrag Radaković – lako su mogli odustati pod teretom medijskih instant sadržaja. Ali nisu. Njihov konkurs raspisan je ove godine petnaesti put za redom.
* * *
Zamislimo jednu družinu Slovena u staroj postojbini. Zaglibljeni u crnomorskim stepama, posle tegobnog dana punog opasnosti, zgureni su kraj tople glavnje što im u sumrak zari lica. Koliko god bile udarne, vesti o događajima dana nisu ono što će ih ove večeri još neko vreme održati budnim kraj pucketavog ognjišta. Održaće ih samo magija pripovedanja, sa svojim osobenim formulama, zakonitostima, zamkama i udicama. Neće to biti prosta vest o kakvom kalamburu plemenskog vođe – praistorijski ekvivalent tabloidnog skandala što iziskuje raspon pažnje od pola minuta. Naprotiv, biće to usredsređena živa reč, koju treba pomno slediti da bi u slušaocu probudila najdublje ukorenjena verovanja, slutnje, nade i iluzije. Reč koja će doneti utehu. Za takvo pregnuće potreban je bard koji se iskalio u veštini. Možemo zamisliti kako, kraj obale Dnjepra, starac duge srebrne kose pripoveda o čudesima davnih doba i podvizima drevnih junaka. Užarenih očiju, slušaoci cepte od znatiželje.
To traje neko vreme, možda i prilično dugo, , ali dnevni umor naposletku čini svoje i poneki stari Sloven počinje da zeva. Možda je bard malo preterao u opisu strašnih aždaja? Naći će se u prikrajku kakav dežurni skeptik da priču začini trezvenom opaskom što nakratko, kao britva, raspršuje magiju. Uslediće kikot kraj treperavih žeravica, a onda, kad se krupni mesec u punom sjaju zabelasa nad stepom, kakav mladi ratnik, zadojen prevrelom medovinom, grleno će zapevati žalopojku o izgubljenoj dragoj, kao poznu uspavanku za umornu družinu.
* * *
Taj duhovni meni drevnih lovaca-sakupljača ostao je neokrnjen do današnjeg dana. Priča, aforizam i pesma, sa svojom riznicom duboko ukorenjenih verovanja i slutnji, nada i iluzija, pogonsko su gorivo čovečanstva. U poređenju sa njima, najnoviji skandali, poslednje vesti, provokativne poze folk zvezda i jeftini tračevi olinjalih političara, samo su prolazni šumovi na istorijskoj pozornici. U sveopštem medijskom nesaglasju, sred krkljajućih tabloidnih smetnji na vezama, naizgled na margini, opstojava neugasla žiža naracije, zublja vodilja čovečanstva što je jednom nogom vazda zaglavljeno u vlastiti glib. Ali istorija se ponavlja: kamen koji su zidari odbacili postaće ugaoni kamen. Za to je potrebno da se čovek na trenutak dekonektuje. Da oslušne glas stvaralaca koji spašavaju od zaborava, strepe od pogibeljnih zamki budućeg sveta, podsmevaju se naopakim ljudskim hirovima, snevaju o ugaslim i žuđenim blaženstvima.
Književni konkursi poput „Banatskog pera“ opiru se modernoj kakofoniji instant novotarija. U njima, kao nekad na Dnjepru, svejednako tinja plamen oko kojeg se okuplja mali tabor lovaca-sakupljača snova novog milenijuma.

* REČ NA ZAVRŠNOJ VEČERI KNjIŽEVNOG KONKURSA „BANATSKO PERO“ U ŽITIŠTU