Krediti u švajcarskim francima – poslednji čin?

Piše: dr Dejan Molnar,
docent na Ekonomskom fakultetu u Beogradu

Svrha valutne klauzule, koja je dozvoljena po Zakonu o obligacionim odnosima i Zakonu o deviznom poslovanju, jeste da se njenom primenom očuva realna vrednost isplaćene glavnice kredita.
Što zbog jačanja švajcarskog franka, što zbog povećavanja kamatnih stopa od strane banaka, dužnicima su mesečne rate (anuiteti) bivali čak i duplirani. Pošto su već u momentu uzimanja kredita (2007-2008) njihove zarade bile opterećene i do 50 odsto mesečnih primanja, neretko se dešavalo da su im nakon 2010. godine rate bile veće i od mesečnih zarada. U takvoj situaciji dužnici nisu mogli da izmiruju svoje obaveze prema poveriocima. Međutim, ova promenjena okolnost (jačanje vrednosti švajcarskog franka) je dovela i do toga da tržišna vrednost sredstava obezbeđenja tj. hipoteka, nije bila dovoljna da se otplati glavnica i kredit „zatvori”. Drugim rečima, dužnici bi i nakon prodaje hipoteke, umesto da izmire svoja dugovanja, još ostajali dužni.
U takvim okolnostima, primenom valutne klauzule u švajcarskim francima je narušeno načelo ekvivalentnosti uzajamnih davanja, te je u ovom slučaju davalac kredita ostvario veliku zaradu (uvećanje vrednosti glavnice iznad njene realne vrednosti) po osnovu promene valutnih odnosa. Opravdanost dalje primene ovakve valutne klauzule je time dovedena u pitanje, budući da je prestala da vrši svoju osnovnu funkciju, a ugovorne strane dovela u ćorsokak.
Činjenica je da su kredit ugovorile ugovorne strane (banke i klijenti) i da je do rešenja trebalo da dođu samostalno i dogovorom. Međutim, svih prethodnih godina bankari nisu pokazivali spremnost da pregovaraju. Stoga, deluje da je poruka Vrhovnog kasacionog suda (VKS) da se valutna klauzula u švajcarskim francima ne može smatrati zakonitom ukoliko se banke i same nisu zaduživale u švajcarskim francima, bila primerena okolnostima. Jer, samo ukoliko i same imaju obaveze u švajcarskim francima srazmerno plasiranim sredstvima, banke ne ostvaruju dodatnu zaradu u vidu uvećanja glavnice u odnosu na njenu realnu vrednost. Banke, suočene sa ovom situacijom, došle su za pregovarački sto sa svojim klijentima. Međutim, došlo se i do odluke (političke?) da država osim posredovanja u pregovorima između banaka i klijenata, pruži i finansijsku podršku bankama. Najavljivani lex specialis (zakon kojim se uređuje poseban predmet) će izgleda (ponovo!) dovesti do toga da troškove pogrešnih poslovnih odluka nekih učesnika na tržištu snose i oni koji nikakve veze sa tim poslovima nemaju (socijalizacija gubitaka). Postavlja se pitanje zašto poreski obveznici da plaćaju za nešto u čemu uopšte nisu učestvovali.
Sklapajući ugovore o kreditima rizike su preuzeli banke i klijenti. Očito su i jedni i drugi doneli neke pogrešne odluke. Pri tome, klijenti koji su imali kredite indeksirane u „švajcarcima” su u periodu pre jačanja franka imali povoljnije uslove otplate kredita (niže rate/anuitete) u odnosu na dužnike koji su od početka imali kredite indeksirane u evrima. Zbog toga, ukupan trošak je trebalo raspodeliti na ove dve strane. Poreski obveznici ne bi trebalo da plaćaju ništa. Šta bi bilo kada bi svi tržišni akteri tražili od države da im nadoknadi deo gubitaka zbog njihovih pogrešnih poslovnih odluka?