LJILJANA BRANKOVIĆ, UPRAVNICA OKRUŽNOG ZATVORA U ZRENJANINU, O DINAMIČNOM, ZAHTEVNOM I STRESNOM POSLU U OVOJ USTANOVI…

Bez empatije i timskog rada nema kvalitetnih rezultata

Već deset godina upravlja muškim zatvorom u „Maloj Americi”. Jednako uspešno upravlja i imanjem u okviru ustanove na čijem je čelu i koje je ekonomski izdržava. Kao samohrana majka, odgojila je i vaspitala ćerku i sina, koji su fakultetski obrazovani, postala baka. Možda bi neko na njenom mestu prihvatio rutinu, ali je ova dama (57) izabrala teži put – umesto uhodanih staza, njenu svakodnevicu vodi istraživački, kreativan duh. Sa istim žarom je podigla svoju decu, a sa istom ljubavlju vaspitava i zadobija poverenje osuđenika. Njen savet im je potreban i kada nisu iza rešetaka.
Odrasla je u Glini, kao srednjoškolka sretala mladiće iz Doma za maloletnike, čula je da je jedan od njih ubio svoje roditelje. Probudila se znatiželja, šta se dešava u takvoj glavi…? Završila je, 1985. godine, Socijalnu pedagogiju na Defektološkom fakultetu u Zagrebu, a onda počela da radi baš u tom Domu. U ratnom vihoru je izgubila supruga, u Okružnom zatvoru u Zrenjaninu počela je da radi kao vaspitač. Ona je Ljiljana Branković, upravnica Okružnog zatvora u Zrenjaninu.

Kako je biti upravnica zatvora?
– Pretpostavljam isto kao i biti upravnik zatvora. Smatram da pol ne igra značajnu ulogu pri obavljanju ovakve vrste posla. Rad u zatvoru je zahtevan, dinamičan i stresan. Problemi se rešavaju u hodu, brzo i taktično. Zatvor je živ organizam i problemi često nastanu ni iz čega, a potrebno je reagovati brzo, čak i na nagoveštaj problema. Jedno je sigurno, ovde nijedan dan nije dosadan.

Da li ste i vi, poput mnogih devojaka i mladića, imali želju i znali, kad porastem biću….?
– Još u srednjoškolskom uzrastu, želela sam da radim sa ljudima koji su manifestovali poremećaje u ponašanju. Srećna sam, jer bih i nakon ovoliko godina izabrala isti posao.

Obavljate odgovoran posao. Kolika je odgovornost, koliko truda, znanja, razumevanja i strpljenja je potrebno da bi rezultat bio kvalitetan?
– Svega navedenog potrebno je jako mnogo, da bi se posao obavljao uspešno, ali bih naglasila, da je potrebno iskustvo i osećaj za timski rad u kolektivu. Doprinos i posvećenost svakog člana kolektiva je jedina garancija za uspešan rad i dobre međuljudske odnose. U takvom okruženju zaposleni se osećaju zadovoljno i sigurno, a to je jedan od uslova da ćemo i o licima koja su nam poverena brinuti na human način, vodeći računa o njihovoj dobrobitnosti.

Jesu li žene danas više žrtve nasilja ili su osvešćenije da prijave nasilje?
– Danas su žene, pre svega, osvešćenije da prepoznaju nasilje. Ono što se nekad prihvatalo kao normalno u vezi „jer se u braku mora nešto trpeti”, danas se prepoznaje kao ponašanje koje nije prihvatljivo. Nažalost, mislim da je još mnogo žena koje nemaju hrabrosti i podrške svog okruženja da prijave zlostavljače. Istina je da smo još daleko od rešenja problema u društvu. Kada se nasilnik udalji iz porodice sa njim niko ne radi da bi on sam spoznao štetnost svog ponašanja, radio na promeni svojih stavova i usvojio nove obrasce ponašanja. Takođe, ne radi se dovoljno ni sa decom, da bi se od najmanjeg uzrasta učili prihvatljivim odnosima među polovima. Ništa se neće promeniti samo od sebe preko noći.

Možete li da „pobegnete” od traumatičnih sudbina ljudi sa kojima provodite radni vek, od tužnih priča, posebno maloletnih počinilaca krivičnih dela?
– Nikad nisam ni želela da pobegnem od takvih priča, ali sam se uvek trudila da sačuvam lični integritet i emocionalnu stabilnost. Bez empatije nema rezultata u ovom poslu, niti osećaja lične sreće i zadovoljstva. Treba samo naći pravu meru i sačuvati se od sagorevanja.

Idejni pokretač zatvorske ekonomije je bivši upravnik Slobodan Kavlak. Kako ona danas funkcioniše?
– Trudimo se da ekonomiju unapredimo, da rastemo i pratimo nove trendove. Prilagođavamo se evropskim standardima i novim propisima koji su zaživeli u Srbiji. Zbog klimatskih promena okrećemo se uzgoju povrća u zaštićenim uslovima. Rad na zatvorskoj ekonomiji koristi osuđenim licima da razviju i održe radne navike, da steknu nova znanja i veštine, te da od svog rada po izlasku iz zatvora omoguće pristojan život svojim porodicama. Proizvodi sa ekonomije se koriste za ishranu lica lišenih slobode, a sve viškove prodajemo na tržištu. Sredstva dobijena prodajom koriste se za održavanje ustanove, stvaranje boljih i humanijih uslova za život i rad osuđenih lica i dalje unapređenje proizvodnje.

A šta posle, osim kućice sa bašticom, o kojoj sanjate?
– Volela bih da se i dalje na neki način bavim svojom strukom. Da radim sa žrtvama nasilja, ljudima koji su prošli ratnu traumu i slično.

Branka Jajić