Mala redakcija

Piše: MILENA BEČEJAC
Bliži se 1. novembar. A to je datum kada se pre 64 godine pojavio list „Zrenjanin”. Osnovali su ga tadašnji političari u nameri da se vidi šta oni rade, ali su ga čitaoci, tokom godina, prisvojili.
Jedne godine, nije važno koje, i ja sam postala novinar „Zrenjanina”. Redakcija je tada bila u Ulici Jovana Veselinova Žarka, danas Kralja Petra, tu , kod Kino bašte.
Prvo su me uveli u Veliku redakciju. U njoj sam videla mnogo sedih uredničkih glava, nekoliko prosednih ali ne i uredničkih glava, i glave onih koji su tada mislili da nikada neće osedeti, ali da će biti urednici, to da. I bili su. E, oni su bili u Maloj redakciji, u koju sam želela i ja da se smestim. U Maloj redakciji bili su Branka Novaković, Momčilo Stojkov, Jovo Vuković (kasnije u beogradskom Tanjugu) i Branislav Kostić (novosadski „Dnevnik”), a u susednoj prostoriji fotoreporter Branislav Milin. Mala redakcija je uvek bila na terenu. Nastajali su tu odlični tekstovi koje su, potom, urednici „umivali”, da sve bude u vladajućem duhu.
Jednog prohladnog dana, u hodniku sam srela Branku koja je dolazila sa nekog sastanka. I, vidim, vodi neku kucu. Sažalila se na nju, pa je dovela da se kod nas malo ugreje i okrepi. Bila je to Rikica. Tako smo sve tri uplovile u Malu redakciju. Videvši nas, Momčilo nam se veoma učtivo obratio: – Koja je od vas dve tolika budala da dovodi kuče sa ulice u redakciju? Rikica ga je veselo pozdravila sa „av”, što je bilo sasvim dovoljno da Moma skoči na sto. Pošto ga je napustio spisateljski zanos, a dobio je onaj teatralni (režija je bila njegova neostvarena želja), uputio je sa „bine” par replika, kao – vreća buva, zaraze, besnilo, moraće da se obavi dezinfekcija.
Nas dve smo ćutale, Jovo se suzdržavao da se ne nasmeje. Rikica je, međutim, bila fascinirana Momčilovim performansom. Lajala je i pokušavala da se i ona popne na sto. Videvši da je vrag odneo šalu, Branka je odvela Rikicu na sigurno.
I šta je posle bilo? Ništa. Uskoro, Mala redakcija više nije postojala. Odrasli smo…