Ne očekuj da te iko razume

Piše: Milena Bečejac

 

Deset je godina od smrti Duška Trifunovića. Najpevanijeg pesnika među pesnicima. Pesnika uz čije su stihove odrastale generacije koje su slušale „Bijelo dugme”, Čolu, Vajtu, Jadranku Stojaković.
Umro sam, doputovao na veliki kraj i dobro mi je najzad.
Sećam se jednog kišnog jutra. Tu, na uglu tadašnje Tepličke i ulice JNA, videla sam Duška Trifunovića. Bile su to one tužne, izbegličke godine. Žurila sam kao na posao, a opet, pozdravila sam Čoveka, ne znam ga, a znam. Pitala sam ga otkuda on u Zrenjaninu, kako je. Dobro, evo mene tu malo. Kako ste Vi? Pa, dobro došli, kažem i već odlazim.
Valjda od mene nikada neće biti dobar novinar. Trebalo je da Duška odmah odvedem u redakciju, da napravim intervju. Tako to novinari rade. Ali ja sam u tom trenutku bila samo jedna Zrenjaninka, koja je srela čuvenog pesnika, i bila srećna tog dana. Tog jutra, što je mirisalo na kišu.
Izbeglički putevi odveli su pesnika dalje. U Novi Sad. A na našem radiju, koji više ne radi, onih prvih dana, emitovane su pesme kojima je on dao lični pečat. Jer, uvek je bila važna muzika, a tada su bile važne i reči. Meni su bile drage one iz pesme koju je pevao Seid Memić Vajta: Ne očekuj da te iko razumije/radi svoje ti si čovjek od zanata/ svu nesreću oko tebe što se vije/ stvorile su sitne duše iz inata.
Imao si ludu sreću da si bolji – gotovo da bi i danas svako od nas mogao da kaže u nekoj prilici. To je ono. Koliko ste puta bili u pravu, a nisu vam verovali. Koliko puta su vas grdili što je to tako. Ili vam se, čak i svetili zbog toga?
Sigurno je i pesnik imao takve trenutke. Pretočeni u stih, u muziku, nekako se lakše „piju”.
Duško Trifunović sahranjen je u Sremskim Karlovcima. A za mene su Sremski Karlovci uvek bili i Stražilovo i Branko Radičević.
I, tako se nižu godine.
Duško Trifunović je napisao i „po meni se ništa neće zvati”.
Ali će stihovi živeti. A i ima šta se po njemu zove. U Zrenjaninu, postoji ulica Duška Trifunovića. Možda baš vi živite u njoj?