Nomen

Piše: Ljiljana Bailović

Imamo u dvorištu dva stasala mačkića – baš su lepi, braća iz istog legla, u crno-belom krznu koje se prosto cakli. Dok su bili mali, teško smo ih razlikovali, toliko su bili slični. Jedino što je mačak Dragutin, za razliku od Kiće, malo asimetričan: Dragutin ima jednu (prednju) šapu potpuno crnu (a ostale tri su bele). Ispalo je, eto, da je to mačak „crnorukac”, zato smo mu i dali to ime: Dragutin. Nije zgodno da ga zovemo baš Apis, ne iz ideoloških razloga, nego zato što su naše mačke naučene da odstupe i razbeže se kad im vikneš „pis”! „Apis” i „pis” se uveliko preklapaju, a mnogo bi bilo, čak i za naše pametne mačke, da uočavaju značenjsku razliku od jednog slova u prefiksu, zar ne?
Jednom je u naše dvorište ušetao tuđi mačak: velika siva mačorčina, samouvereno i lenjo, prošetala se betonskom stazom i zauzela dominantnu pozu na buretu pored zida. Kića je odmah šmugnuo u podrum, a Dragutin se sakrio iza stuba, na terasi. Kad sam izašla da raširim veš, zatekla sam ga kako oprezno izviruje prema pridošlici, očito u nadi da neće biti primećen. No, izgleda da je moju pojavu u ovoj dvorišnoj sceni shvatio kao promenu odnosa snaga, pritrčao mi je i, mrnjau, mrnjau, na svom mačjem jeziku, nema sumnje, pozvao me je da intervenišem kao saveznik. I zajedničkim snagama oterali smo sivog mačora. Od tog momenta, čini mi se, Dragutin je, nekako naglo, počeo da raste, razvijao se mnogo brže od svoga brata, sad je već skoro duplo veći od njega. Tuđi mačori više ne zalaze u naše dvorište. Ušli smo u februar, i mislim da će se narednih dana definisati zona njegovog uticaja i u komšiluku.
Latini su govorili nomen est omen, ime je znamenje. Ipak, ne verujem da je ime koje smo mu dali, uticalo na dalji prestiž našeg Dragutina, drugačija je mačja simbolika. Mada, igra dominacije uopšte nije različita kod homo sapiensa, samo je krvavija, džaba milioni godina naše evolucije…