Od čega zavisi životni standard

Piše: dr Dejan Molnar,
docent na Ekonomskom fakultetu u Beogradu

Kada ekonomisti kažu „nivo životnog standarda”, onda najčešće misle na ukupne uslove života i rada ljudi. Sa tog stanovišta, mogu se razlikovati tri njegove komponente – životni uslovi, radni i socijalni (društveni) uslovi.
Prva komponenta životnog standarda čine lična i zajednička potrošnja. Lična se, uglavnom, odnosi na trošenje materijalnih dobara (hrana, odeća, obuća itd), a zajednička na korišćenje usluga koje pružaju različite institucije (obrazovne, zdravstvene, kulturne…). Ova prva komponenta se, neretko, tumači i kao osnovno, to jest uže shvatanje životnog standarda.
Radne uslove predstavljaju mogućnosti za zapošljavanje, kvalitet radnih mesta, uslovi rada, dužina radnog vremena, odnosno raspoloživo slobodno vreme (tokom kojeg je čovek u mogućnosti da se bavi raznovrsnim aktivnostima poput rekreacije, kulture, stvaralaštva, hobija i sl). Socijalni uslovi obuhvataju fenomene poput društvenog položaja i statusa, zatim učešća u političkom i javnom životu zajednice, mogućnosti za uticanje na nivo životnog standarda u zajednici/društvu…
Država koja je uspešnija u ostarivanju privrednog razvoja ne mora automatski da bude uspešnija i u povećanju životnog standarda. Bitno je kako se koristi od razvoja raspodeljuju. Veća jednakost u raspodeli ostvarenog BDP-a znači da veći broj ljudi ima mogućnosti da potpunije zadovoljava svoje materijalne, kulturne i druge potrebe, što se pozitivno odražava na životni standard stanovništva. Privredni razvoj je potreban (mada ne i dovoljan) uslov za povećanje životnog standarda.
Prosečna potrošačka korpa u Srbiji za septembar 2018. godine je iznosila 70.743 dinara, dok je prosečna mesečna neto zarada (bez poreza i doprinosa) u istom mesecu iznosila 47.920 dinara. Dakle, za pokriće prosečne potrošačke korpe u septembru 2018. godine bilo je potrebno 1,48 prosečnih neto zarada. Odnos prosečne potrošačke korpe i prosečne neto zarade u našoj zemlji poslednjih godina je iznosio: 1,47 (2010), 1,47 (2011), 1,44 (2012), 1,48 (2013), 1,49 (2014), 1,51 (2015), 1,47 (2016), 1,46 (2017). Dakle, unazad osam godina prosečna neto zarada u Srbiji nije dovoljna za pokriće prosečne potrošačke korpe (pokriva oko 2/3 njene vrednosti).
U strukturi potrošačke korpe kod nas dominiraju izdaci za hranu i bezalkoholno piće 37,8%, alkoholna pića i duvan 8,7%, odeću i obuću 4,3%, stanovanje, vodu, struju, gas i druga goriva 20,1%. To znači da ostale potrebe (nameštaj, sport, transport, kultura, rekreacija, obrazovanje, zdravstvo, restorani i itd.) učestvuju u srpskoj prosečnoj potrošačkoj korpi sa svega oko 30-ak odsto. Ovakva struktura prosečne potrošačke korpe nije karakteristična za razvijene zemlje, gde mnogo manje učešće imaju izdaci za osnovne životne potrebe, a daleko veće izdaci za neke druge, sofisticiranije potrebe.