Ogoljeni grad

Piše: Milena Bečejac

„Na kartama Bečkereka iz 19. veka označena su samo dva mesta sa uređenim parkovima: Plankova bašta, park u sklopu Pivare, Dudara, Plantaže u pordručju Male Amerike, bile su veće zelene površine unutar izgrađenog područja grada” – monografija Zrenjanina iz 1966. godine. Stara bečkerečka šuma od stoletnih brestova prostirala se na površini od 174 jutra duž leve obale Begeja do Ženskog manastira, ali je iskrčena dvadesetih godina 19. veka…
U monografiji „Petrovgrad” (1938), autor navodi da grad i okolina „nisu u tom srećnom položaju da bi se mogli uvrstiti u krajeve koji su poznati kao šumski predeli”. Tu se i navodi da je Bertran de la Bokeira (Bertrand de la Brocquira), opisujući predeo Bečkereka 1433. godine nije video nijedno drvo, dok dokumenti glavnog arhivara Torontalske županije Bogoljuba Aleksića, govore o šumama 1551. godine, koje su postojale i u Gradnulici, gradskoj četvrti „Amerika”, na vašarištu – Karađorđev trg… U porti gradnuličke crkve i danas se vidi ostatak te šume – viševekovni brest čije je stablo bilo široko 494 santimetra…
Ali, i u centru je bilo zelenih površina, glavnoj ulici i na trgu. Bar tako je na razglednicama iz ne baš tako davnih vremena. I vremena su se menjala, ali izgleda da je svaka vlast davala svoj doprinos da centar grada bude „ništa, golo, krompir”, što bi rekla voditeljka popularnog kviza na Prvoj. Doduše, lipe su u glavnom sokaku porasle, ali kao da su bez duše. A mene duša i danas boli zbog lipa posečenih ispred Pozorišta. Bile su prelepe, bile su duša ovog trga, čuvale su njegovu hladovinu, opojno mirisale, ispraćale generacije maturanata. Ostalo je drvo tise, da čuva gradsku kuću, a vredelo bi obnoviti i zelenilo u Gradskoj bašti, parkovima. Ali, stabla danas seče ko kako hoće. Jeste da su na nečijoj zemlji, ali verujem da bi svaki arhitekta našao rešenje da se na građevinskom kompleksu ne seku ponosni platani, lipe, jer grad nam je i onako i ovako ogoljen. Jadni jedini moj grade.
Na sajtu „Rezervata prirode” pronašla sam tekst o stablu hrasta lužnjaka kao spomeniku prirode – prirodnom dobru treće kategorije. Stablo hrasta lužnjaka stavljeno je pod zaštitu radi očuvanja jednog od retko vrednih pojedinačnih primeraka ove vrste na području srednjeg Banata. Nalazi se u Čarnojevićevoj ulici, i staro je oko 120 godina.
Ukoliko o zelenilu ne brinemo svi, i onima kojima je to posao, i svi oni koji na mladim stablima isprobavaju snagu i lome ih – tek, retko koje drvo će doživeti stoletnu starost.