Rang na „Doing Business” listi – suština ili forma?

Piše: dr Dejan Molnar,
vanredni profesor na Ekonomskom fakultetu u Beogradu

„Doing Business” projekat Svetske banke prati jedanaest različitih dimenzija poslovnog okruženja u čak 190 zemalja. U pitanju je izveštaj o „lakoći poslovanja” koji jednom godišnje, počev od 2005. godine, priprema i objavljuje Svetska banka na bazi: 1) analize regulative i 2) informacija o kvalitetu poslovnog ambijenta dobijenih pomoću anketnih upitnika (anketiraju se predstavnici privrede).
Oblasti koje se prate i ocenjuju su: mogućnost otpočinjanja posla, lakoća dobijanja građevinske dozvole, dobijanje priključka za struju, upisivanje (uknjižba) omovine, mogućnost dobijanja kredita, zaštita malih investitora, plaćanje poreza, međunarodna trgovina, poštovanje ugovora i rešavanje stečaja/nesolventnosti.
Rangiranje pojedinačnih država na pomenutoj listi Svetske banke investitorima može poslužiti prilikom donošenja odluka o tome gde da lociraju svoje poslovanje. Kreatorima ekonomske politike (vladi, političarima) ovaj rang kazuje ponešto o tome kakav je regulatorni okvir za poslovanje u zemlji i u kojim oblastima treba sprovoditi odgovarajuće reforme sa ciljem da se unapredi investicioni ambijent.
Međutim, problem sa rangiranjem (sa svakim, pa si sa ovim) je to što ono pruža samo informaciju o tome kakav je položaj posmatrane zemlje u odnosu na druge države (relativna pozicija), a ne i o tome kakva je konkretna situacija na posmatranom planu. Tako, do napredovanja neke države na rang listi može doći ne zbog toga što su poboljšani neki parametri u zemlji, već zbog toga što se situacija pogoršala u drugim državama.
Osim toga, elementi koje „Doing Business” prati kvantifikuju se na bazi indikatora koji u manjoj meri sagledavaju realne okolnosti na tržištu (broj dana za dobijanje dozvole, broj procedura, troškove za dobijanje priključka za struju, itd.), već pre imaju za cilj da iskažu tip regulatornog rešenja koje se primenjuje (kako zakon reguliše zaštitu manjinskih akcionara, tipovi arhiviranja podataka koji se primenjuju u javnoj upravi, pravni mehanizmi za regulisanje bankrotstva i sl.). Drugim rečima, (naj)više se pažnje posvećuje formi (kako je nešto propisano), a ne suštini (kako nešto funkcioniše u praksi).
U izveštaju za 2020. godinu, Srbija zauzima 44. mesto od 190 rangiranih zemalja. U odnosu na prošlogodišnji izveštaj, naša zemlja je napredovala za 4 pozicije (2019. godine smo bili na 48. mestu). U periodu tokom kojeg je rađena poslednja „Doing Business” studija (maj 2018. – maj 2019.) u našoj zemlji su poboljšani uslovi u domenu lakoće dobijanja građevinske dozvole, dobijanja priključka za struju, zaštite malih investitora, plaćanja poreza, poštovanja ugovora i rešavanja stečaja/nesolventnosti, dok je situacija pogoršana na području mogućnosti otpočinjanja posla.
Ako pogledamo celu rang listu, uočićemo da se, recimo, Gruzija nalazi na 7. mestu, dok Severna Makedonija zauzima 17. poziciju u svetu. Istovremeno, pojedine države članice EU zauzimaju znatno lošija mesta – Belgija (46. mesto), Hrvatska (51.), Mađarska (52.), Rumunija (55.), Italija (58.), Bugarska (61.), Luksemburg (72.), Grčka (79.) itd. Nije baš tako lako poverovati da je i u realnosti redosled ovakav po pitanju kvaliteta poslovnog ambijenta. Ostaje, dakle, otvoreno pitanje koliko je primenjena metodologija u stanju da odrazi i faktičko stanje „na terenu”.