RAZGOVOR S POVODOM: MILENKO PAVLOV MENATO, ILI KAKO NE PRESTAJE GLUMA

Sav sam na nas
Mnogo sam ulagao u sebe. Kad dođeš u veliki grad – ili ćeš pobediti, ili… Ovo „ili” nije postojalo – kaže poznati dramski umetnik koji je prve korake načinio u zrenjaninskom hramu Talije
Još u šestom razredu Osnovne škole „Žarko Zrenjanin” Milenko Pavlov Menato znao je da će gluma biti njegov život. Ovde se kao osmogodišnjak doselio sa roditeljima iz rodne Srpske Crnje. U Narodnom pozorištu „Toša Jovanović” završio je dvogodišnji Studio glume kod Bate Putnika i Dragana Jovića. U ovom hramu boginje Talije odigrao je brojne uloge… U Beogradu je dostigao glumački vrh, da bi produžio slavu u kultnim predstavama. Vrhunsku karijeru nastavio je i kad je, u drugom braku, postao stanovnik Pančeva. U Zrenjaninu su mu roditelji i često se vraća u zavičaj.
Kakvi su tvoji susreti sa Zrenjaninom, gde si svojevremeno osnovao grupu „Ptice pevačice i cvrkućice” sa Miloradom Grujićem. Igrao si u Pozorišnoj grupi Doma mladosti, a u Pozorištu si imao svoju sobu gde su se događali multimedijani performansi…
– U Zrenjaninu sam proveo najlepše mladalačke godine i u meni je to ostavilo neizbrisive slike. To su bile godine velikih ambicija, traženja sebe na svim poljima umetnosti, godine učenja, novih saznanja, radosti i ponekog razočaranja, godine upornosti da ostvariš sebe i uspeš. To se moglo postići jedino upornim i svakodnevnim radom. I eto, uradio sam mnogo toga, kad se osvrnem unazad. Često u sebi prizivam te slike, pa čak i rečenice meni dragih osoba. Nije lako biti poznat i svakom posvetiti pažnju. Rukovao sam se sa više hiljada ljudi, i to ne samo kad nas, već i sa strancima, našim ljudima po inostranstvu, sa zemljacima – ravničarima… „Mogul ja to”, što bi rekao naš Rade Šajtinac u jednoj svojoj pesmi: „Mogul razorom zajtra po tonji…” Mogu ja to, znam da mogu. I još ću moći.
Naravno, to si dokazao. Ali, nije bila dovoljna samo ljubav?
– Nije mi bio važan zanat u Srednjoj mašinskoj u Zrenjaninu, već sam paralelno išao i u Dramski studio. Puno sam radio. Sa bogatim talentom i ogromnim radom, pomalo i sa srećom, uspeo sam da ostvarim veoma mnogo. Kad bih savladavao neki novi tekst, znao sam i noću da se budim, preslišavajući se. Održavao sam fizičku kondiciju vežbanjem, sportom, kao i danas…
Tvoji roditelji nisu bili najsrećniji kada su saznali da hoćeš da budeš glumac. Kako si ih ubedio da je to pravi izbor?
– Otac Kosta nije se mnogo bunio, ali majka Kata je bila protiv, sve do moje prve pojave na televiziji.
Kada si debitovao na malom ekranu?
– To je bilo u poslednjoj epizodi serije „Osma ofanziva” na čelu sa velikom rediteljkom Sojom Jovanović. Kasnije sam igrao u puno njenih pozorišnih predstava. Serija o Domanoviću je bila malo kasnije, u režiji Slave Ravasija, velikog intelektualca.
U Beogradu si učio džez balet i moderan ples, sećamo se potom tvoje kultne uloge u „Priči o konju” u Pozorištu na Terazijama, sa Tanjom Bošković, kao i mnogih drugih u predstavama koje su još na repertoaru. Bavio si se aktivno i sportom. Igraš, pevaš, plešeš…
– U to pozorište sam uleteo kao vetar, neko me je podsetio da smo tamo neke 1988. u jednom mesecu odigrali 22 predstave. Zanos me ne napušta – paralelno studiram, idem na časove klasičog pevanja, igram, imam probe, predstave… Mnogo sam ulagao u sebe. Kad dođeš u veliki grad – ili ćeš pobediti, ili… Ovo „ili” nije postojalo. Plata je jedva pokrivala iznajmljenu sobu. Sve sam postigao sam, nametao se reditiljima i urednicima jedino ostvarenim ulogama. Svaka nova uloga tražila je nove analize. I tako, sve uvek iz početka.
Uloga Radojice u „Srećnim ljudima” donela ti je ogromnu popularnost… Kako se nosiš sa popularnošću?
– Uspeh nekako ide zajedno sa popularnošću. Treba imati strpljenja za naše ljude koji hoće uvek nešto da kažu, naročito o politici, o mom radu… Moj posao je javan, i uvek izložen kritici. I moja sujeta to mora da prihvati. Jednom sam, najavljujući jednog našeg predsednika, rekao još i „Izvolite kolega”. Usput on reče: „Kakve smo mi kolege?” Rekoh: „Više ste vi na televiziji nego mi, kojima je to posao.”
Dobitnik si brojnih nagrada. Nagrađene su i sve monodrama koje igraš – „Prodavac magle”, „Ja rezervista”, „Titov tajni dnevnik” , kao i predstava „Samo da znaš koliko te volim” u kojoj igraš sa Ljiljanom Đurić. Šta za tebe znače nagrade?
– Ako neko kaže da ne voli nagrade, nisam siguran da baš tako misli. Nagrade prijaju. I lepo je dobijati ih. Ipak, sutradan sam uvek govorio sebi: nagrada je bila juče, zaboravi je i kreni dalje kao da se ništa nije desilo.
Ko je na najviše uticao na formiranje tvoje umetničke ličnosti?
– Pored Bate Putnika, Ivana Lerika, Zdravka Mandića i Dragana Jovića kao mojih učitelja estetike i pozorišne etike, mnogo je uticao i Milorad Grujić iz moje generacije, bio je tu Milan D. Vukotić, kao i Miša Martinov. Gruja mi ja tada doneo „metar” knjiga, od Jonsonove „Istorije umetnosti” i Viktora Šklovskog do „Uliksa”, i rekao: „Ako hoćeš da budeš umetnik, sve ovo moraš da pročitaš, da se mučiš i da počneš da živiš sam.” Tako je počelo. Kasnije je tu bio Stevo Žigon, veliki majstor scene, potom Zlatan Dorić, Soja Jovanović, veliki satiričar Lale Bojičić…
Šta radi tvoj Ivan? Nije krenuo očevim stopama?
– Da je moj sin položio prijemni, mislim da bio bi vrlo dobar glumac, ali… I on je srećan što se danas ne bavi pozorištem i filmom. Ima firmu koju je sam stvorio i snabdeva hotele i kafiće hemijom, mirisima…
Supruga Marinela Fara Pavlov je profesorka istorije. U kakavoj su harmoniji gluma i istorija?
– Život u dvoje traži razumevanje, toleranciju, međusobno uvažavanje i, naravno, ljubav. Eh, kad bi se sve to sklopilo, bilo bi idealno. No, ljudi smo, skloni smo tmurnim i negativnim mislima, i eto sukoba. Brak nam je skladan, dosta vremena provodimo zajedno i međusobno se pomožemo. Ona je obazriv kritičar, jer zna da su svi koji se bave stvaralštvom sujetni.
Kažeš da je naš narod najbolji. A kultura?
– Meni je ovo najbolji narod i uvek ga štitim putujući po svetu. Imamo i mane, i vrline, nedostaje nam strpljenje i malo više kulture u svima nama. Trudim se da razumem sve ljude, koji mi često prilaze na ulici, uglavnom opčinjeni sobom i politikom. Svemu su krivi mediji. Kako bi bilo kad bi na naslovnoj strani bili kulturni događaji, kao na primer: „Administrativni radnik za pultom odrecitovao Puškina u originalu, ljudima koji su čekali ispred šaltera”, ili – „Kelner umesto jelovnika prvo izneo reprodukciju Šagala, Rubensa, Konjovića, i zamolio ih da uživaju, dok ih ne posluži i zamoli da ugase mobilne.” Zapravo, postajemo ono šta nam serviraju, ako to traje godinama. Bunim se protiv toga. U razgovoru sa našim slikarom Janošem Mesarošom, Banaćaninom iz Novog Bečeja, došli smo na ideju da treba osnovati „Društvo za zaštitu umetnosti”.
Studirao si režiju na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu, apsolvirao pozorišnu organizaciju. A diplomski – „Kultura danas”…
– Nekad, kao mlad, bio sam veliki nezadovoljnik zbog stanja opšte kulture našeg čoveka i želeo sam da sve odiše umetnošću, a danas… Mediji se utrkuju u lošim vestima; ratovi, ubistva, politička pornografija, prostitutke na TV. I naslovnim stranama… Sve to utiče na podsvest mladog čoveka, koja se potiskuje, ali kod nekoga će doći u svest. I eto ratova, ubistava, silovanja… Izbrisali su nam strah, kao pozitivnu kategoriju. I posle toga – sve je otvoreno. I gde je tu kultura? Narod koji nema svoju kulturu i nije narod. To je obična masa nezadovoljnika. No mi, uprkos tome, imamo kulturu koju negujemo, pokazujući svetu da ponosno postojimo.
Zapažen si kao solista na „Zlatnoj tamburici”, a nagrađen u duetu sa Biserom Velentalnlić na „Beogradskom proleću”… Pevaš i bećarac, ali znaš i da ga skuvaš!
– Šta ćeš više. Što bi kazali, vredan čovek. Sav sam na nas.

BRANKA JAJIĆ