Šišani Paja

Piše:  Ljiljana Bailović
U noći kad su se brojali izborni glasovi, u mom komšiluku lopovi su provalili u kuću, čiji vlasnici već neko vreme nisu tu. Rekla bih da provalnici nisu bili naročito prevejani, jer nisu sačekali gluvo doba noći, pa su komšije bile budne i najurile ih. Dolazila je i policija, inspektori, uviđaj…
To je četvrta-peta takva stvar u mom neposrednom okruženju, u poslednjih nekoliko godina. A odrasla sam potpuno drugačije. U mom detinjstvu dvorišnu kapiju nismo ni zaključavali. Doduše, moja baba je bila prilično sumnjičava žena. Ako se desi da ne može odmah da nađe potiraču, vrtela bi glavom i ponavljala: „Samo mora da je neko ukr`o!” Pa, naravno, šta bi drugo moglo biti sa starom poderanom krpom koju smo koristili za pranje podova (tada nije bilo džogera i sličnih naprava), biće da se neki nesrećnik polakomio na takvu dragocenost, koju smo obično kačili na baštensku ogradicu da se suši. To su bili naši dečji smešljivi komentari, ali u pola glasa, da baba ne čuje (da se ne uvredi). I zaista, krpa bi se uskoro pojavila, na primer, zaboravljena u kanti s prljavom vodom…
Danas bih rekla da je moja baba, zapravo, odrasla na rđavim iskustvima, u teškim vremenima… Mada su sve njene priče iz detinjstva i mladosti bile vedre i lepe. Recimo, ona o „šišanom paji”. Ne znate šta je „šišani paja”? Tada kad su se moje obe babe tek zadevojčile (računam da je to bilo neposredno posle Prvog svetskog rata), devojke su obuvale svečanije, plišane papuče „šišani paja” kad bi ih poslali na bunar po vodu (što je bilo najlepše zaduženje, prilika da se sretneš sa drugaricama, sa momcima). Da li su, možda, te papuče dobile ime po proizvođaču Paji (ako je takav postojao), ili je u pitanju tek vesela igra reči (šišane-plišane, paje-papuče), to ni jedna, ni druga baba nisu znale da mi kažu, ali su, očito, papuče „šišani paja” bile veoma popularne…
A ne znam ni zašto mi je baš sad ova storija izronila iz sećanja. Kao što se vidi, brojne su i kreativne asocijacije vezane za glagol šišati i ošišati.