Siva ekonomija u Srbiji ne posustaje

Piše: dr Dejan Molnar,
docent na Ekonomskom fakultetu u Beogradu

Nacionalna alijansa za lokalni ekonomski razvoj (NALED) nedavno je predstavila rezultate istraživanja sprovedenog među privrednicima, a o njihovoj percepciji sive ekonomije u Srbiji. Tako smo saznali da je u 2017. godini, a u odnosu na 2012, siva ekonomija u Srbiji manja za jednu četvrtinu. Suprotno rezultatima zasnovanim na percepciji preduzetnika, istraživači Kvartalnog monitora utvrdili su da se u nas ne može govoriti o osetnijem smanjenju obima sive ekonomije, odnosno da je ona u Srbiji i dalje visoka. Procenjuje se da dostiže i do 30 odsto BDP-a, što je daleko više nego u drugim evropskim zemljama.
Siva ekonomija se može definisati kao tržišna aktivnost koje se ne prijavljuju državnim organima sa ciljem da se izbegne plaćanje različitih oblika poreza i dažbina, kao i radi izbegavanja pojedinih administrativnih procedura. Sa fiskalnog stanovništa, ona predstavlja vrednost oporezivih aktivnosti za koje nije prijavljen niti plaćen porez, a koje su prema zakonu oporezive. Siva ekonomija se može podeliti na dva osnovna segmenta. Prvi čine neprijavljivanje radnog angažovanja u kojima preduzetnici ili preduzeća ne prijavljuju svoje radnike ili ih, pak, prijavljuju samo na deo zarade, kako bi izbegli ili smanjili poreska opterećenja. Drugi njen segment odnosi se na umanjeno prijavljivanje prihoda preduzeća i preduzetnika.
Faktori koji podstiču sivu ekonomiju su brojni i kompleksni. Utvrđivanje osnovnih uzroka sive ekonomije ujedno predstavlja i preduslov za formulisanje efikasnih instrumenata i mera za njeno suzbijanje. U literaturi se među najvažnijim uzrocima sive ekonomije navode: (a) visoko poresko opterećenje, (b) institucionalni faktori (nepostojanje vladavine prava, izražena korupcija itd.), (v) poreski moral u društvu (stav građana prema državi) – manji poreski moral deluje u pravcu povećanja obima sive ekonomije i (d) komplikovana birokratija, odnosno regulatorno opterećenje.
Neformalna (siva) ekonomija predstavlja veliki izazov za kreatore ekonomske politike iz sledećih razloga. Prvo, ona nanosi direktnu štetu budžetu, jer su prihodi ispod potencijalnih. Drugo, nivo sive ekonomije jeste svojevrstan «lakmus» kvaliteta institucija i povoljnosti poslovnog/investicionog ambijenta u zemlji (veći nivo neformalne ekonomije znači da su institucije manje kvalitetne i obrnuto). Treće, iako neformalni sektor može predstavljati izvesnu zaštitu (zaklon) onima koji ne bi mogli da posluju u formalnoj privredi, siva ekonomija je za njih zapravo samo klopka, jer ih ne osposobljava za zvanično poslovanje u koje će kad tad morati da se uključe, ukoliko žele da opstanu na dugi rok.
Da bi se nivo sive ekonomije osetnije smanjio potrebno je sprovođenje niza institucionalnih reformi sa jednim osnovnim ciljem – smanjiti isplativost bavljenja sivom ekonomijom, odnosno povećati spremnost poreskih obveznika da poštuju propise.