Šta ako „Drekslmajer” (za)stane?

Piše: dr Dejan Molnar,
vanredni profesor na Ekonomskom fakultetu u Beogradu

Prema najnovijim podacima Evropskog udruženja proizvođača automobila, na području EU je tokom maja 2020. godine registrovano za 52,3% manje novih putničkih automobila nego istog meseca prethodne godine. Jedan od najvećih klijenata/kupaca „Drekslmajera”, globalni automobilski gigant „BMW”, saopštio je da je u prvom kvartalu (januar-mart) 2020. godine, prodaja opala za 20,6%. Imajući u vidu činjenicu da pandemija korona virusa na globalnom planu nije jenjavala tokom drugog kvartala (april-jun), mogao bi se očekivati i veći pad prodaje.
Ovakvi trendovi direktno pogađaju i sve snabdevače proizvođača automobila. Kada se nova vozila manje proizvode i prodaju, opada tražnja i za auto-komponentama (kablovi, elektronika, plastični delovi, klima uređaji itd.). Tada i preduzeća koja snabdevaju proizvođače automobila tim delovima smanjuju obim proizvodnje, a samim tim i tražnju za radnom snagom. Stoga, zaposleni koji rade u ovim i povezanim delatnostima mogu očekivati da će se suočiti (ukoliko već nisu) sa gubitkom posla (privremenim ili trajnim).
„Drekslmajer” zapošljava blizu 18% registrovanih radnika na području Grada Zrenjanina. Prema podacima iz bilansa uspeha za 2018. godinu (dostupan na sajtu Agencije za privredne registre), troškovi zarada, naknada zarada i ostalih ličnih rashoda ovog preduzeća su u proseku iznosili oko 4,2 miliona evra mesečno (bruto iznos). Od toga je, u proseku, oko 2,6 miliona evra mesečno isplaćivano direktno radnicima na ime neto zarada, dok je oko 1,6 miliona evra u proseku mesečno plaćano državi, po osnovu poreza i doprinosa na zarade.
Neto zarade zaposlenih predstavljaju bitan generator tražnje, naročito na lokalnom tržištu. Radnici kada prime platu troše svoj novac u prodavnicama, tržnim centrima, na pijacama, kupuju trajna potrošna dobra (sitne kućne aparate, nameštaj, računare i tehniku i sl.), na osnovu svojih zarada se kod poslovnih banaka kreditno zadužuju i pomoću tih kredita kupuju automobile, te renoviraju i/ili kupuju stanove i kuće itd.
Svojim kupovinama, tj. potrošnjom oni podstiču poslovnu aktivnost mnogih preduzeća iz najrazličitijih delatnosti u lokalnoj privredi (od frizerskih i kozmetičkih salona, preko banaka, do prodavnica građevinskog materijala). Novac koji država prihoduje u republičkom i lokalnom budžetu po osnovu poreza i doprinosa na zarade ona koristi za finansiranje svojih izdataka (infrastruktura, obrazovanje, zdravstvo itd.), čime se, takođe, podstiče tražnja, a time i ekonomska aktivnost.
Na osnovu dostupnih podataka, može se izračunati da bi potencijalno smanjenje broja angažovanih radnika u „Drekslmajeru” za 30% (oko 2.000) kao direktnu posledicu imalo smanjenje privatne tražnje, odnosno kupovne moći građana (pretežno na lokalnom tržištu) za oko 10 miliona evra godišnje, dok bi gradski budžet bio „tanji” za oko 770 hiljada evra, a republički za preko 5,3 miliona evra na godišnjem nivou. Kada se ovome dodaju i potencijalni negativni multiplikativni efekti – smanjenje prodaje (obima poslovanja) niza drugih preduzeća u lokalnoj privredi i otežena otplata kredita onih što bi mogli ostati bez posla, jasno je zašto svi u gradu sa pažnjom i dozom strepnje prate dešavanja u ovoj nemačkoj kompaniji.