Suncem ka letu

Piše: Milena Bečejac

Ovi dani u gradu na Begeju (to mu dođe kao fraza – na Begeju) više nalikuju letu, nego zimi iz koje smo nedavno kalendarski pobegli. I sve je sinulo u punom sjaju, i opet, pokazalo sve ono što bi moglo da bude lepše, sređenije…
Trg je zablistao u punom sjaju. Postavljeni su cvetni aranžmani, uspravni, prepuni boja. I vidim – prilazi jednoj od ovih žardinjera žena. Ona je u sedmoj ili možda i osmoj deceniji jer njen izgled ne priznaje godine. Dolazi, gleda je, i rukom se približava cvetnim laticama i miluje ih tako, u vazduhu. Da ih ne ošteti ako bi ih dodirnula. I očima upija svu lepotu boja, boja koje znače život. Kao da želi da upije svu lepotu života, grada.
Zrenjanin je i ranije brinuo o cveću. Ali, nisu svi Zrenjaninci. Cvetni aranžmani su godinama postavljani oko svetiljki u centru, u žardinjerama na Malom mostu bokorile su se petunije, bilo je i lepih uspravnih aranžmana. Ali, sve to nije dugo trajalo. Jer, pod okriljem noći, najpre su nestajale žardinjera sa mosta, a onda i sve ostalo. Zašto? Ne znam. Jel’ to neko toliko voleo cveće, pa ga je odneo domu svome, jel’ je neko hteo da ih proda i zaradi malo para, ili je to, jednostavno, neko tako hteo. Ne znam zašto, jer ne mogu da verujem ni dan danas da je nekome svejedno hoće li grad biti lep, ili ne, uredan ili prljav pošto su nestajale i korpe za smeće i na šetalištu pored jezera, i u naseljima.
U centru, ponovo su bašte pune gostiju koji uživaju na suncu, fontanu i dalje nemamo, ali ćemo je možda imati, nikad se ne zna. Grad živi svoj život. I mi u njemu. Baš kao sugrađanka se početka ove kolumne. Jer, lepotu treba videti, ali poneti sa sobom u očima, u duši, u sećanju…