„Tartif”, koprodukcija Narodnog pozorišta Sombor i Srpskog narodnog pozorišta u režiji igora vuka torbice

Prikaz: Fatalna privlačnost „života” i „umetnosti”

Ako je Molijer u svome „Tartifu” kritikovao plemstvo i visoko društvo Pariza 17. veka, ismejavajući njihovu pokvarenost, gramzivost i predrasude, kao i licemerje sveštenstva koje na svoj način učestvuje u vlasti, to je bilo urađeno po modelu pisane reči koji odgovara plautovskoj klasicističkoj komediji.
U Torbičinoj predstavi, međutim, ukazuje se jedan „relikt” neliterarne kulture, budući da reditelj u svome „Tartifu” oblikuje scenario analogan modelu radnje karakterističan za plesačke i pevačke izvođače. Naime, „Lik” Tartifa (Saša Torlaković) nije više tip osobe, a kamoli individua sa sopstvenim mislima i željama, već manifestacija aktuelnog društvenog fenomena koji prepoznajemo po scenariju, tj. specifičnom ponašanju autoritarne vlasti: „paralelne realnosti” ulaze u naše živote putem nacionalnih i lokalnih medija i drugih jednostranih kanala komunkacije, putem nametnutih društvenih odnosa koji metastaziraju u porodičnim domovima i institucijama, i tako postaju njihov neodvojivi deo menjajući ih u osnovama – prema sebi. U predstavi, sukobi „životnih realnosti” ulaze u „umetnost” i poprimaju njen okvir.
I. Trifunjagić

Opširnije u štampanom izdanju