U TEATRU – PREMIJERA PREDSTAVE GOSPODIN MOKINPOT U ZRENjANINSKOM POZORIŠTU

Čovek današnjice je osuđen da pati…

Reditelj Ljuboslav Majera je, pored sada već legendarnih predstava ,,Antigona” , ,,Mrtve duše”, ,,Život i priključenija vojnika Ivana Čonkina” i dečje ,,Mala sirena”, na scenu Narodnog pozorišta ,,Toša Jovanović” postavio novo delo koje će, prema onome što su Zrenjaninci imali prilike da vide, potrajati koliko i pomenute. Reč je o drami nemačko-švedskog autora Petera Vajsa ,,Gospodin Mokinpot (Izbavljenje iz patnje)” koja je premijerno izvedena u petak, 18. oktobra, na Dramskoj sceni zrenjaninskog Pozorišta. Iako je Vajs dramu pisao u drugačijim okolnostima, šezdesetih godina dvadesetog veka, njegovo delo je i danas posebno aktuelno.

MOKINPOT JE U NAMA SAMIMA
Pitanje koje se nameće samo od sebe jeste ko je gospodin Mokinpot, od čega pati i kako se iz patnje izbavlja? Odgovor nije toliko komplikovan, jer je Mokinpot naš savremenik, mali čovek ophrvan brigama i teretom svakodnevice, osoba koju srećemo na ulicama, u komšiluku, na radnom mestu, ali i u nama samima. Glumac Jovan Torački maestralno je dočarao i oživeo ovog junaka – čoveka koji kroz predstavu biva suočen sa utamničenjem, besparicom, raspadom braka, gubitkom posla, osuđen da se potuca tražeći pravdu – koju ne pronalazi, jer su vrata ovozemaljske, ali i nebeske pravde odavno zatvorena pred sudbinom „malog” pojedinca. U takvoj situaciji ne preostaje mu ništa drugo nego da prihvati sopstvenu sudbinu i nastavi da živi u ovom svetu, stvarajući istovremeno i sopstveni, jer „svako je krojač svoje sreće”.

AVETI DANAŠNjICE
Gradeći scenu, reditelj se koristio dramskim, ali i lutkarskim rekvizitom, stvarajući, ispod belog platna, lični svet mašte i uobrazilje. Kostimima i vrlo jednostavnim idejnim rešenjem scenografije, Majera je prikazao još jednu složenu pojavu. Persone koje Mokinpot sreće na svom putu, nemaju imena, samo zvanja (čuvar, službenik, poslodavac, advokat, lekar, žena, medicinske sestre, anđeli, ljudi iz Vlade), a predstavljeni su skoro kao utvare (aveti). Istim tim avetima okruženi smo i mi u svakodnevnom životu, ne znajući ko nam je pravi prijatelj/neprijatelj i kome možemo verovati, kao ni Vajsov junak.
Celokupna atmosfera predstave oslikava jednu kafkijansku situaciju, ističe nemoć individue suočene sa režimom koji melje sve one koji mu se ne pokore, oduzimajući joj deo po deo ljudskog dostojanstva, stavljajući na proveru da li je spremna da plati i najvišu cenu koja se ogleda u neslobodnoj slobodi.
Ljubiši Milišiću poverena je uloga dragog gospodina Boga, personifikovanog božanstva oslobođenog svake transcedentnosti i imanentnosti. Boško, kako ga zovu, sličan je Mokinpotu, ali i ostalim ljudima koje muče zemaljske brige i problemi i koji je neretko gluv za obične ljude i njihovu muku. Ovaj lik u sebi krije i određenu dozu sebičnosti, koja svakako ne priliči božanskim bićima od kojih tražimo pomoć i utehu.
Majerino rediteljsko umeće u ovom delu dolazi do posebnog izražaja, jer na vrlo suptilan način kritikuje sve nadređene autoritete, ljude na položaju, pa i samog Boga: svi oni su nezainteresovani za bližnje, za čoveka uopšte i neme nade za izbavljenje od ljudske patnje i nepravde.

DRAMSKA POSTAVA
Originalno Vajsovo delo pisano je kao kraća drama u stihu. Marija Ančić prevela ga je i prilagodila našem jeziku, dok su dramaturške intervencije na samom tekstu minimalne.
Pored Jovana Toračkog u predstavi igraju i Mirko Pantelić, Nataša Ilin, Ljubiša Milišić/ Dragan Đorđević, Stefan Juanin, Milan Kočalović, Miljan Vuković, Jelena Šneblić Živković, Zvonko Gojković i Sanja Nikić/ Nataša Luković. Dramaturg je Goran Ibrajter, kostime i scenografiju realizovala je Blagovesta Vasileva, autorka muzike je Ana Aleksić Šajrer, a dizajner zvuka Stefan Nikolić. Asistentkinja režije i inpicijentkinja je Sanja Nikić, a suflerka Ivana Titin. Velika zasluga pripada scenskim tehničarima pod nadzorom šefa scene Srđana Vekeckog. Dekorateri su Siniša Markov, Dragan Lekić, Milan Marić i Marko Popović, rekviziter Aleksandar Došen, dok su za svetlo i ton zaduženi Aleksandar Brustul i Jelena Pantelić. Za garderobu i šminku zaslužne su Verona Sekač, Cvija Đuričin i Draginja Puškarić, a za krojačke, stolarske, slikarske i farbarske radove Aranka Aleksić, Goran Janačković i Miroljub Milićev.

Miroslava Malbaški