Ulica

Piše: Ljiljana Bailović

Poznavala sam jednu baku koja je volela da šeta pored zabavišta – da gleda decu, govorila je. To je bilo na prelasku 20. u 21. vek, teško vreme, teške vesti sa svih strana, a deca su radost… Njeni sinovi već su bili odrasli ljudi, u poodmaklim sredovečnim godinama, ali nisu zasnovali sopstvene porodice, nisu stigli unučići, tako je ispalo…
U našoj ulici tada ih je bilo čitava družina – ne baš onoliko kao na igralištu pored kojeg smo ranije stanovali (i za kojim je moj sin stalno žalio), ali dovoljno dece, različitog uzrasta, za zametanje različitih igara, uvek bučnih i napornih za komšije pod čijim prozorima bi se dečurlija zatekla. Neke komšije su ih razjurivale, neke umirivale i razvađale, neke se i tužile nama roditeljima, razmirica skoro kao kod Nušića…
Danas je ulica mirna i tiha, nema ko da zagalami i potrči, da „promeša vazduh”… Deca su porasla i razišla se. Nikola, Sanja i Monika su u Americi, i još dvoje kojima nisam zapamtila imena (jer su, valjda, bili pitomiji od ostalih), ali Vlada je u Beču, drugi Nikola u Novom Sadu, Sibila u Beogradu, Damjan radi na kruzeru, a ni moji nisu tu. Komšijina unuka je u Švajcarskoj, tamo je i odrasla, roditelji su je odveli još dok je bila sasvim mala, a ovamo je dolazila tokom raspusta. Hajni i njena sestra su takođe u Beču, mada su one za generaciju starije od ove vesele dečurlije… Ostala ulica bez podmlatka… Danas još bolje razumem onu baku sa početka priče i njenu čežnju i želju da šeta baš pored zabavišta. Ali je i to zabavište sada zatvoreno, ne radi više.
U međuvremenu, pojavila se nova destinacija za odlazak u potragu za nekim boljim i lepšim životom. Kina. Traže ih tamo da kinesku decu uče engleskom jeziku, pomalo i košarci – zapadnom životnom stilu, valjda. Kinezi ovde otvaraju robne kuće, grade mostove i puteve, a mi njima izvozimo mlade i školovane…