Vadi, vadi pare

Piše: MILENA BEČEJAC
Prođoše još jedni „Dani piva”. Imamo sada druge brige, ali se ipak početkom nedelje dosta pripovedalo o pivskoj manifestaciji. Svako ima svoje mišljenje… Uglavnom, bilo je dobro.
Na glavnom trgu, početak je bio u znaku dolaska olimpijski zlatnog Davora Štefanika, koji rekao da je Zrenjanin njegov drugi grad, bravo za njega. Od koncerata na kojima sam bila: Zrenjaninska filharmonija – filmska muzika koja se uklopila sa muzejskom postavkom o veku bioskopske kulture u gradu. Onda legendarni Čola, šta tu reći, Saša Kovačević uz vrisak mlađane publike – odličan koncert, „Crvena jabuka” sa sentimetom onih koji su nekada bili klinci. Na Žitnom trgu moji omiljeni „Ortodoks Keltsi” i Aca Seltik, igrala se samba… Sve je mirisalo na pivo, na roštilj, na Trgu Zorana Đinđića elektronska muzika, bio je folklorni fesetival a predstavile su se u Kulturnom centru domaće rok snage. Bili su i lepi programi za decu. Ukupno, 16 lokacija. Malo li je?
Priznajem, volim kada vidim da grad živne, da ljudi prolaze, cele porodice, da svako pronalazi neku svoju radost, onako opušteno. Lepo vreme, lepi ljudi. Volim riblju čorbu, ali ne kada se ona kuva na glavnom trgu – meni je lepše uz reku. Ne volim prizor posle koncerta – sve „popločano” limenkama, plastičnim čašama, ispolivani pivo i sokovi… Ne volim što se raspalio roštilj i u starom jezgru grada – grozno. Ne volim što „tut gut” sada pravi neko drugi, jer mi svoju Pivaru nemamo. Voli – ne voli: kao kada smo otkidali latice cveta. Tako i ja za „Dane piva”: volim – ne volim. Volim.
E, sad na Žitnim trgu, svako je svirao svoju muziku. Poput „Vadi, vadi pare”. To me je dotuklo. I roštiljdžije koje su raspalile cene. Kretoš, šećerna vuna, ratluk sarajevski, alva, svilene bonbone – sve je to koštalo više nego obično.
Čitala sam u novinama da ovogodišnji „Dani piva” koštaju grad 200.000 evra i da će biti podignut kredit. Ako je to tako, šta drugo, nego da i organizatori zapevaju – vadi, vadi pare.