Udruga banatskih Hrvata u prosincu 2020. godine obilježava jedan iznimno važan jubilej. Riječ je, naime, o 90. obljetnici rođenja Perležanina Nikole Kerčova. Njegov životopis pravi je uzor svima koji žele kročiti na put vjere, ali i istrajati na njemu do kraja svojega života te ostati časnim i primjernim kršćanima.
Vjernici župe u Osijeku u kojoj je Kerčov služio, pa i svi građani slavonske prijestolnice koji su ga osobno poznavali, čuvaju lijepe uspomene iz zajedničkoga života i sa sjetom pamte njegov lik i djelo. Baš zbog toga je u godišnjem kalendaru manifestacija Udruge banatskih Hrvata mjesto našlo i predavanje o mons. Nikoli Kerčovu.
Ono je zakazano za početak prosinca, baš u vrijeme kada Župa Bezgrješnog Začeća Blažene Djevice Marije u Perlezu, u kojoj je kršten i odgojen u vjeri svojih predaka, slavi blagdan nebeske zaštitnice – kirbaj. Državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske prepoznao je značaj ove manifestacije i pružio potporu organizatorima.
Kerčov je netko tko je svojim životom i djelovanjem pod okriljem Crkve osvijetlio obraz banatskih Hrvata, i u njihovoj matičnoj zemlji pokazao kako mladić poput njega, poteklog iz skromne i poštene ratarske obitelji, može izrasti u duhovnu gromadu i čovjeka vrijednog divljenja.
OD SEOSKOG ĐAKA DO DUHOVNOG PASTIRA
Martina Kuveždanin, tajnica tiskovnog ureda Đakovačko-osječke nadbiskupije, pristala je s našim čitateljima podijeliti brojne segmente bogate životne priče mons. Kerčova koje je prikupila nakon njegove smrti 2014. godine.
Rodio se u Perlezu 9. ožujka 1930. u obitelji Steve Kerčova i Ane Katarov. Djetinjstvo mu je prekinuto Drugim svjetskim ratom, a mladost i odrastanje provodi u teškom poratnom dobu. Niže razrede osnovne škole pohađao je u rodnom mjestu, a školovanje nastavio u Beogradu. Tamo je na stanu bio od 1947. do 1951. godine. Živio je u Sarajevskoj ulici. U tom je periodu upoznao tadašnjeg zemunskog župnika, Adama Žabarovića, koji ga je pomagao u daljem školovanju.
Maturu u gimnaziji je položio 1952. u Beogradu. U jesen iste godine primljen je u Bogoslovno sjemenište i do 1957. studirao je teologiju u Đakovu. Za svećenika je zaređen na Petrovo 1956. u đakovačkoj katedrali. Kao mladomisničko geslo uzeo je riječi apostola Tome upućene uskrslom Isusu: „Bog moj i sve moje!”.
Nekoliko mjeseci pomagao je svećeniku u selu Vrbici i u Donjem Gradu u Osijeku, nakon čega biva pozvan u Niš na odsluženje vojnog roka. Po povratku je bio kapelan u Slavonskom Brodu, pa je ponovno vraćen u osječki Gornji Grad. Tamo je na kratko vrijeme postavljen i za upravitelja župe, da bi već 1961. postao prvim župnikom novoosnovane Župe svetog Josipa radnika u Osijeku.
S puno svećeničkog entuzijazma i ljubavi, podnoseći svaku žrtvu, pripremao je sve što treba za početak života ove nove zajednice vjernika. Kupio je kuću s tri prostorije koja je u prvo vrijeme istodobno služila i kao molitveni dom, župni ured i njegov stan. Svojim vlastitim naporima ubrzo je stavio župu na noge i započeo mukotrpan svakodnevni rad na duhovnom odgoju i rastu vjernoga puka.
Potkraj osamdesetih i tijekom devedesetih godina prošloga stoljeća paralelno je upravljao župama u Sarvašu i Brijestu, a zalagao se i za pronalazak prikladnog prostora za filijalnu zajednicu na Filipovici. Uz to je 15 godina obnašao funkciju dekana velikog Osječkoga dekanata.
Papa Ivan Pavao Drugi odlikovao ga je 1995. naslovom kapelana Njegove svetosti. Grad Osijek mu je, pak, dodijelio medalju za životno djelo kojom su mu priznate zasluge za jedinstven doprinos vjerskom životu građana Osijeka i razvijanje istinskih vrijednosti.
Marljivo je radio i nakon mirovine u koju je upućen kada je navršio 74. godinu života. U svom devetom desetljeću angažirao se u pastoralnom radu i na obnovi crkve u Bocanjevcima gdje je bio župnik više od četiri godine.
Preminuo je 31. siječnja 2014. u Svećeničkom domu u Đakovu u 84. godini života i 58. godini svećeništva. Sprovod je održan 3. veljače u župnoj crkvi svetog Josipa radnika. Misu zadušnicu predvodio je đakovačko-osječki nadbiskup u miru, mons. Marin Srakić, uz koncelebraciju pedesetak svećenika, dok je propovijed održao đakovačko-osječki nadbiskup, mons. Đuro Hranić.
LJUBAV, SKROMNOST I POŽRTVOVANJE
– Kad sada gledam svoj život i razmišljam, pa to su planovi Božji, a ne moji. Ja sam bio samo sredstvo u Božjim rukama. Nisam nikakav plan imao. Jer ja sam samo svećenik koji je želio služiti svojoj Crkvi i svom narodu – napisao je među ostalim Kerčov u svojoj oporuci.
Živio je vrlo skromno i gotovo svetački. Bio je samozatajan, jednostavan, ponizan i izrazito pobožan. Prema ljudima se ophodio s punim poštovanjem i razumijevanjem. Duhovni uzor i potporu bez zadrške je davao Milosrdnim sestrama svetog Križa koje su djelovale u njegovoj Župi svetoga Josipa radnika.
Mons. Adam Bernatović uputio mu je osobito dirljive oproštajne riječi.
– Hvala Vam za vaše svjedočenje, vašu skromnost, ljubav prema svemu što se činili i s kim ste se susretali. Hvala Vam što ste nam pokazali kako se voli i živi svoje svećeništvo – istaknuo je on.
Tijekom svoje službe u župi mons. Kerčov je obavio 3.652 krštenja, 3.840 ukopa, 3.291 krizmanje i 1.118 vjenčanja. Sakramenata ispovijedi, bolesničkog pomazanja, slavljenih misa, podijeljenih pričesti, katehetskih susreta, osobnih razgovora, bilo je na tisuće u njegovom radnom vijeku. Bio je otvoren za službovanje đakona u župi, a najljepši plodovi njegovog djelovanja jesu jedno redovničko i dva svećenička zvanja.
Svojim vjernim župljanima koji su ga odmila zvali Gazda ostavio je u zalog da brinu o crkvi i unutar svojih obitelji zidaju zgrade duhovnog života. Preminuo je samo s jednom željom, da bude pokopan na Centralnom groblju u Osijeku, voljenom gradu čiji je ponosni žitelj bio pola stoljeća. Dalibor Mergel
