VREME JE ZA ZIMNICU: DA LI SE DOMAĆICE OPREDELJUJU ZA DOMAĆU ILI KUPOVNU

Plodovi leta i jeseni nu teglama i flašama

Obično u ovo vreme, iz stanova se širi zanosni miris pečenih paprika. Ipak, vremena za pripremu popularnog ajvara ima jer se domaćice nadaju da će cena crvenih paprika na zrenjaninskim pijacama „pasti”.
Sada je od 100 do 120 dinara kilogram, koliko košta ona iz Mihajlova, prava „ajvaruša”, a za one koje nemaju vremena ili uslova da ih u stanovima pripremaju za kuvanje, mogu da se kupe ispečene, a kilogram je 250 dinara. Na tezgama ima i kuvanog paradajza, pekmeza, prodaje se slatko od malina, kupina, pomorandže…
Zimnice ima u marketima, i to na akciji, a sa dobrim rokom isteka proizvoda. Zimnica sa brendom trgovine, ali i svih drugih proizvođača privlači pažnju. Na primer, ajvar „podravka” od 690 grama, u „Maksiju” košta 240 dinara (zapravo, cene se svuda iskazuju sa onim čuvenim 239,99 dinara, pa ćemo cifru ipak zaokružiti), u „Univereskportu” 245, „Gomeksu” i „Rodi” 280 dinara (izvor cenoteka.rs), dok je onaj sa brendom „moć prirode”, upržen, 700 grama, u „Gomeksu” 170 dinara, „Rodi” 270, „Univeru” 285, „Maksiju” 295, „Idei” 300… Od istog proizvođača, kornišoni, 680 grama, „Maksi” – 190, „Gomeks” 200, „Univereksport” 216, „Rodi” 230 i „Idei” 250. Narvno, bredovi „bakina tajna”, „ukusi mog kraja” imaju daleko više cene…
Sigurno je da će se gradske domaćice, koje stanuju u zgradama bez špajza (ili ga imaju bez odgovarajuće ventilacije) ili podruma, prednost dati kupovnoj zimnici. Tako tvrdi jedna naša sagovornica koja ne želi da joj se pomene ime da ne bi ispalo da je „lenja domaćica”.

Domaće je domaće
Snežana Radin je penzionerka. Članica je Udruženja žena „Zeleno polje” i kaže da zimnicu nikada nije kupovala.
– Imam sreću da suprug i ja potičemo sa sela, pa otuda stiže voće i povrće. Naravno, nešto mora i da se kupi, ali kada sami spremite slatko, pekmez – uživate i dok kuvate, a i kasnije, kada vidite kako ih u slast vaši ukućani i svi koji ih probaju jedu. Ne može da se meri domaće i kupovno – smatra Snežana.
Našu sugrađanku smo, kada smo je pozvali da razgovaramo o zimnici, zatekli na putu za Vrnjačku Banju. Ipak, saznali smo da je već skuvala slatko od smokava, šljiva, kompot od cepanih višanja („Samo ih ostavim da sa šećerom prenoće, nema tu konzervansa”, kaže).
– Sve pasterizujem, u rerni od 10 do 15 minuta i „nema zime”. Moj specijalitet je pekmez od kajsija. Prvi put sam spremala slatko od smokava koje prvo kratko obarim. Potom ušpinujem sirup – na kilogram šećera dodajem dva deci vode i kriške limuna. Kada se to ohladi, u teglu ređam red smokava koji prelijem sirupom i tako do vrha. Videću kako će ispasti. Verujte, i da ne dobijam većinu voća i povrća, opet bih sama spremala zimnicu- saznajemo od Snežane.

Svega ima, samo treba volje
U Drvarskoj ulici posetili smo Veru Jovin, inače predsednicu Udruženja žena „Sava Kovačević”. Tek je stigla sa posla, a već bi se, da nije razgovora, prihvatila spremanja zimnice.
– Gotovo sve imam u bašti, ali ima proizvoda koje kupujem na pijaci, recimo paprike ili kupus. Voće i povrće u bašti ne prskamo. Ajvar volimo ljut, sa papričicama iz bašte i pečenim patlidžanom koji je veoma zdravo povrće. Krastavce ostavljam u onim plastičnim kanticama. Volim da spremam zimnicu, evo, kupila sam i novu veliku šerpu – smeje se Vera i dodaje da zimnica mora da se ostavlja s ljubavlju, a ne na brzinu, pa kako ispadne.
Već je pripremila slatko, pekmez (od šljiva, isključimo od „stenlejki”), džem, cepane višnje, kompote, posebno od bresaka (koje kupuje), turšiju… Kaže da zimnicu pravi uglavnom po receptu njene mame, ili od drugarica, a i sama voli da isprobava nove načine pripremanja.
– Pripremanje ajvara je najkomplikovanije. Prvo se parike peku, pa se potom ljušte, ostavljaju da se ocedi suvišan sok, melju, se potom kuvaju. Ali, kada dođe zima, ništa lepše od ajvara – naglašava Vera inače poznata po ukusnim slatkim i slanim kiflicama.

Sok od paradajza kupovni, pa se kuva – domaći
Skoro dve decije Božo Bulaja, „Arizona đus”, iz Ravnog Topolovca prodaje sveže ceđeni sok od paradjza za kuvanje. Bilo je tada i po 200 muštrija dnevno, sada ih je tek dvadesetak. Ipak, Božo ne odustaje.
– Smanjio sam njive pod paradajzom, koji gajim i u dva plastenika. Sorta je „rio grande” ili, kako ga mi zovemo, šljivar. Mesnat je, a u preradu idu samo zdravi plodovi. Sve to meljemo pred kupcem i oni kažu da su zadovoljni, da sok ima lepu gustinu. Posla ima od avgusta pa do oktobra. Mušterijama ostaje samo da ga kod kuće skuvaju, po želji.
Litar soka košta 60 dinara. Otprilike, od 10 litara ukuva se litar i po do dva, zavisi od gustine koju želite da postignete. Naravno, svaka domaćica ga kuva na svoj način, neko ga malo i zaljuti. Kuvani paradajz se sipa u flaše i pasterizuje. Obično ga domaćice „utrpaju” ili „ušuškaju” u tkanine. Posle toga, flaše stižu na police u špajzu. Kažu da kuvani paradajz nije samo lep da se popije ili da se od njega naprave čuvena čorba ili „crveni” sos, već da je i veoma lekovit.

Milena Bečejac