ZAJEDNICA BOGATIH POSJEDNIKA KOJA JE PALA U ZABORAV

Hrvati u Neuzini nekad su imali deset tisuća jutara zemlje

Mjesto srednjega Banata koje je u povijesti uz Klariju i Boku također nosilo hrvatski predznak jeste Neuzina. Ovo je naselje nastalo još u 17. stoljeću, a ime je prema predaji dobilo po lokalnom turskom zapovjedniku zvanom Neuzin-beg. Legendu koja govori o doseljavanju Srba na područje Neuzine ovjekovječio je glasoviti slikar, Pavle Simić, a reprodukcija tog djela je prema nekim navodima nekoć bila pohranjena u Etnografskom muzeju u Beogradu.
Hrvati u Neuzinu dolaze iz istih razloga kao i njihovi sunarodnjaci koji su nastanili Boku, Klariju i Keču. Oni su bili odani zagrebačkom biskupu Maksimilijanu Vrhovcu koji im je upravo u neuzinskome ataru dodijelio posjede. Bila je to zamjena za imanja u Turopolju i povlastice bez kojih su ostali. Na taj način su hrvatske obitelji Berković, Ilijević, Matanović, Mikšić, Novaković, Radošević, Bedeković, Parčetić, Crnolatac i Kovačić početkom 19. stoljeća svoj novi dom našle u Neuzini. Tu im je razdijeljeno 10 tisuća jutara zemlje, a već početkom tridesetih godina 20. stoljeća imali su samo 1.800 jutara u svojim rukama. Najveći posjed bio je tada u vlasništvu Vilme Mikšić – 300 jutara, dok su ostali gospodarili sa po 150 ili 100.
Na samom početku, neuzinski su Hrvati bili pod mjesnom upravom koja se nalazila u obližnjoj Boki, no, vremenom se osamostaljuju i 1850. godine tvore svoje naselje po imenu Hrvatska Neuzina. To je bio i zvanični toponim do perioda između dva svjetska rata. Podaci o broju stanovnika iz 1869. govore da ih je bilo skoro tisuću, a 1931. tamo je popisano tek 450 žitelja. Statistički prikaz nacionalne strukture kaže da je 1921. u Hrvatskoj Neuzini živio 181 Hrvat. Svi oni bili su ujedinjeni u vjeri i okupljeni pod okriljem svoje crkve izgrađene 1896. i posvećene Gospi Snježnoj. Odvajanjem od Boke došlo je i do osnutka zasebne samostalne rimokatoličke župe, što se dogodilo 1855. godine.

Dalibor Mergel

Opširnije u štampanom izdanju