ZIMA MUŽLJANSKIH SALAŠA: poslednji stanovnici rita

Osoben način salašarskog života zabeležen je u mužljanskom ritu kraj Zrenjanina. Ovde je, na velikom prostoru između Tise, ribnjaka Ečka i naselja Mužlja, između dva svetska rata postojalo oko dve stotine salaša.

– Danas ih je ostalo svega još nekoliko. To su salaši Palfi i Berta, kao i salaši Todora Vujića i Save Gazića, koji je preminuo pre dve decenije u dubokoj starosti, a kao dete došao je ovde sa takozvanim „optantima“ iz mesta Batanja u Mađarskoj – zabeležio je svojevremno publicista Milisav Miklušev, hroničar ovog podneblja. Salaši danas odumiru, neki su pretvoreni u farme ili objekte neke druge namene.

U mužljanskim ritovima bilo je zapravo dve grupe salašara. Prvu grupu predstavljali su mađarski naseljenici s kraja 19. veka, a drugu srpski optanti iz Mađarske, koji su po okončanju Prvog svetskog rata, na osnovu sporazuma koji je potpisao tadašnji ministar inostranih poslova Momčilo Ninčić, dobili priliku da se presele u Kraljevinu SHS.

– Bilo je 115 „numera“ srpskih salaša i oko 90 salaša mađarskih vlasnika. Svaka zajednica imala je svoju crkvu i školu, a groblje je bilo zajedničko. Ti ljudi su se dobro razumeli, jer su Mađari brzo naučili srpski, a srpski doseljenici iz Batanje ionako su već govorili mađarski – beleži Miklušev.

Ipak, iako na fotografijama sve deluje idilično, živelo se teško, u blatištima, bez puteva, a ritska zemlja – uglavnom četvrte i pete kategorije – nije bila pogodna za ratarstvo. Salašari su vremenom počeli da kupuju placeve i grade kuće, većinom u severozapadnom delu Zrenjanina, u kraju oko Bolnice. O nekadašnjem životu dve stotine porodica u ritu, danas svedoče samo ruine i nekoliko objekata pretvorenih u farme. Foto zapise iz Mužljanskog rita načinio je fotograf Zoran Medjo.
A. BJELOGRLIĆ

salas-5 salasi-4 salas-3 salas-2