Homo ludens

Piše: Ljiljana Bailović

Na dnu ladice, ispod rukavica, starih šalova i gomile šarenih dečjih maramica, našla sam dva svetla kamenčića: rečni belutak veličine badema. Milan Vukotić, pisac i reditelj „Rastibuđilizovanih klejbezabli”, nazvao ih je „princezine suze”. Već je živeo u Francuskoj i samo je povremeno dolazio kući, mislim da je to bilo i poslednji put, doneo je sijaset različitih kamenčića, svakome je nadenuo ime, poklanjajući ih poznanicima i prijateljima „onako”, valjda za uspomenu. Na pragu su već bile one najteže devedesete, ispalo je da su te „suze” baš odgovarajući znamen nastupajućeg kraja 20. veka.
„Klejbezable” su se, od 1970-i-neke, igrale i u Zrenjaninu, i u Beogradu, možda i u Novom Sadu, Vukotić je neumorno pisao nove, aktuelne trominutne zavrzlame, osluškujući mlade ljude, stvarnost, maštu, sve obilno posipajući zvezdanim prahom večitog homo ludensa. Rekla bih da su „Rastibuđilizovane klejbezable” bile amaterski teatarski poduhvat sa najviše izvođenja, ikada. Pre nego što je došao potpuni slom celog tog sveta.
I sad je ovo neki sasvim drugačiji svet. I teatarska zabava za kojom hrle i mladi i stari, potpuno je drugačija, zove se rijaliti. Homo ludens je definitivno promenio fah. Ali je Zrenjanin opet u žiži: ako u potrazi za najnovijim lokalnim vestima na internetu ukucate ime našeg grada (naslovi.net), bićete zasuti informacijama o tome šta rade Kija i Sloba, naši predstavnici u rijalitiju koji je dugo zabavljao publiku zainteresovanu da non-stop viri kroz ključaonicu tuđih stanova. Bar bih tako ja, u dve reči, opisala rijaliti… Doduše, dotični rijaliti-serijal je završen, ali Kija i Sloba ne prestaju da zanimaju publiku, jer su sad već prešli u kategoriju selebritija – poznatih po poznatosti, a oko njih stalno sevaju blicevi i množe se naslovi… Dobro, „Klejbezable” jesu bile subverzivne prema onoj stvarnosti, prizivajući promene, ali ko bi pomislio da će se promene pretvoriti u ovakav teatar apsurda…