Ne ljuti se, čoveče

Piše: Milena Bečejac

Došlo je to neko vanredno, pandemijsko vreme kada smo se zatvorili u svoje zidove. Ko na posao, malo do prodavnice, do apoteke, banke, baci smeće, neko ne sme ni toliko. A i policijski čas je sve duži i duži…
Hermetički život postao je i virtuelni. Poruke, razgovori, igrice koje povezuju prijatelje, iz grada, iz zemlje, sa svih strana. „Ne ljuti se, čoveče” igramo skoro svake večeri, kaže mi drugarica. Tako vreme brže prolazi, a i prijatelji su na broju. I na socijalnoj distanci, kako struka kaže.
I, zaista. Ne ljuti se, grade, što je život u tebi skoro zamro. I ne ljuti se što smo te tako jadnog, urušenog, ostavili samog, što nismo dovoljno brinuli o tebi, a samo tebe imamo.
Ne ljutite se, Zrenjaninci, na nadležne (hm). Zato što ste u sred pandemije kada vam svi govore „pre i posle jela treba ruke prati”… ostali najpre bez pritiska u vodovodu (pa su veš mašine škripale, a bojleri zujali), pa je nestalo vode (prvo zbog tehnčkih razloga, onda zbog radova na otklanjanju kvara, pa do onih koji bi trebalo da nam obezbede dobar pritisak) i što je to trajalo, i trajalo i kada je voda stigla bila je… Znamo već kakva. Ali, kažu, analize pokazuju da je sve u redu. Bravo!
Penzioneri sa niskim primanjima dobili su pakete pomoći. Verovatno najskromnije, sudeći po fotografijama koje gledamo iz drugih opština. Brašno, šećer, ulje, malo pirinča, testenine, pasulja, koja paštetica, konzerva ribe i sapunčić. A vi koji niste penzioneri, a primate minimalac? Nisam čula da ste dobili pakete, makar pažnje. I ne ljutimo se jedni na druge. Mladi na stare, a ovi na mlade…
Nemojte da zavidite onima koji šetaju kućne ljubimce. Jer, šta su te male šape skrivile, i one su živa bića…
O maskama – šta reći. Komad 100 dinara, pa ih peri ili deri… I što ih nije bilo, kao ni alkohola ni rukavica na početku, kada je uvedeno vanredno stanje zbog korona virusa?
Čoveče, ne ljuti se. Korona, ona virusna, još jedna je opomena da nismo samo među zvezdama. Ali je prilika da svako od nas pokaže kakav je…