Nestaje li to moj grad?

Piše: Milena Bečejac

„Kuća se nalazila u paorskom kraju. Još osećam zadah stajskog đubreta i prašine koja je prosto gušila kad se krave vraćaju sa paše… Preko, gde je sada četvorospratnice, prostirao se dugački beli zid od naboja – dvorište baba Zorke…”
Ovo je tek deo sećanja koja je, za života, u knjigu zapisa i sećanja napisala Olivera Nedeljkov. Taj detalj govori o tome kako se grad menjao. Menja se i pre toga, menja se i danas… Kud god bacite pogled – ruše se stare kuće i ustupaju mesta novim stambenim zgradama. Investitori su razni, pa je pitanje koliko se sve to uklapa u urbanističku celinu grada. Mada, o njoj se već davno ne vodi računa. Zgrade su nove, u raznim bojama, pametne, energetski efikasne, moderno opremljene. Stanovi u njima su, čujem, veoma traženi – naravno, sve novo, sveže… Sve to razumem, ali mi je žao Zrenjanina koji nestaje, tog spoja starog i novog, tih kućica sa lepim baštama, sa divnim kapijama…
Žao mi je što nismo znali da sačuvamo ni zgrade koje predstavljaju istorijsko nasleđe i koje smo pustili da propadnu, sve do temelja. A kako drugčije kada su glavnoj ulici, u strogom centru, sklanjam pogled uvek kada prolazim pored praznog prostora gde se nalazila kuća Filkovića. Sklanjam pogled, a sklanjam se, bogami, i zbog bezbednosti, kad god prođem pored zgrade gde je bila robna kuća „Beograd”. I ona je u delu gde je oronulo staro zdanje opasana ogradom koja, očito, ne smeta onima koji su rešili da polupaju stakla. Zgrada, Daunova palata, predstavlja jednu od reprezentativnih građanskih kuća sa kraja 19. veka razvijene stambne kulture. Sedamdesetih godina 20. veka prizemlje je zastakljeno celom dužinom ulične fasade, što je narušilo arhitektoniku građevine.
Godinama u nazad, zgrada u delu na uglu ulica Kralja Aleksandra i Jevrejske, godinama je bez namene i u vrlo lošem stanju. Krov od biber crepa sasvim dotrajao. Malter na fasadama otpada. U sličnom je stanju i deo zgrade u Gimnazijskoj.
I još mnogo toga…