Nosilac istraživanja i razvoja treba da bude privatni sektor

Piše: dr Dejan Molnar,
docent na Ekonomskom fakultetu u Beogradu

U Srbiji se izdvaja vrlo malo sredstava za istraživanje i razvoj (IR). Prema podacima Svetske banke, udeo rashoda za IR u BDP-u u našoj zemlji je ispod 1%, dok se u EU za IR izdvaja 2,05% BDP-a, u SAD 2,79%, u Južnoj Koreji čak 4,23%, u Japanu 3,28%, pri čemu svetski prosek iznosi 2,23%.
Strategijom za period 2010-2015. godina je bilo predviđeno da budžetska sredstva za istraživanje i razvoj (izražena kao procenat BDP-a) neprekidno rastu i da u 2014. godini dostignu 0,9%, a u 2015. godini 1,05% BDP-a. Međutim to nije ostvareno, budući da su tokom prethodnih nekoliko godina izdvajanja za IR bila na nivou od ispod 0,5% BDP-a. Ni prethodne godine situacija nije bila bolja – udeo ukupnih budžetskih sredstava za istraživanje i razvoj u BDP-u u 2017. godini iznosio je „svega” 0,40%.
Pri tome, ono što nije zadovoljavajuće jeste činjenica da su u našoj zemlji istraživanja skoncentrisana u javnom sektoru, na univerzitetima i institutima koji su nedovoljno povezani sa privredom.
Osim toga, izvori finansiranja istraživačko razvojne delatnosti su, takođe, neadekvatni – gotovo 60% sredstava za rad IR organizacija se obezbeđuje iz budžeta, dok one uspevaju da na tržištu obezbede samo 25% sredstava. U EU je situacija potpuno obrnuta – IR organizacije na tržištu ostvaruju (zarađuju) preko 60% odsto svojih sredstava.
Neadekvatni su još uvek i finansijski instrumenti i institucionalni okvir za povezivanje nauke sa privredom. O tome svedoči činjenica da je u Srbiji učešće poslovnog sektora u finansiranju istraživanja svega oko 8%. U razvijenijim zemljama je to potpuno drugačije – privatni sektor učestvuje u finansiranju IR aktivnosti sa oko 56% na nivou EU kao celine, zatim sa oko 60% u Švajcarskoj i u SAD, dok ovaj udeo iznosi čak 75,4% u Kini, 77,3% u Japanu, 75,3% u Južnoj Koreji itd.
Izuzetno mali procenat istraživača u našoj zemlji je angažovan u privatnom sektoru – svega njih oko 3% (75% istraživača je zaposleno u sektoru visokog obrazovanja, a oko 22% njih u naučnim institutima). Primera radi, u zemljama EU broj istraživača u poslovnom sektoru čini skoro 40% od ukupnog broja istraživača.
Sve rečeno govori u prilog tome da su u razvijenim zemljama, koje imaju tradiciju u kreiranju i primeni inovacija, glavni nosioci istraživačko-razvojnih aktivnosti privatna preduzeća, pošto je za njih to preduslov konkurentnosti i uspeha na tržištu.
Nosilac procesa inovacija bi i u našoj zemlji trebalo da bude privatni sektor, radi unapređenja svoje tržišne pozicije (kvalitetniji proizvodi, osvajanje novih tržišta, niže cene proizvoda itd.). Svoju potrebu za inovacijama preduzeća na tržištu treba da „iskazuju” tražnjom, a to znači izdvajanjem finansijskih sredstava (investicijama) u ovu oblast. Ukoliko država dominira u finansiranju IR aktivnosti, i to pre svega preko državnih instituta, fakulteta i drugih naučno-istraživačkih organizacija, nema garancije da su takva istraživanja usmerena na unapređenje tržišne pozicije preduzeća, odnosno na rast proizvodnje i BDP-a.