Opet voda

Piše: Ljiljana Bailović

Ne sećam se više u kojoj sam to fazi realizacije ove zrenjaninske fabrike vode (u svakom slučaju, bilo je to opet u momentu nekog zastoja) pitala tadašnjeg direktora „Vodovoda” kada će postrojenje proraditi. On me je pogledao i rekao: – Nikada… Ali je brzo prepravio odgovor: – Šalio sam se – i dodao neko uobičajeno pojašnjenje kakvih smo se posle naslušali…
Možda se doista samo našalio, ili su mu dojadila uvek ista novinarska pitanja, jer izgradnja fabrike vode, očigledno, nije tekla glatko. A i taj razgovor je bio sasvim neformalan (u hodniku, dok smo čekali da počne sednica Gradskog veća, ili u pauzi nekog skupštinskog zasedanja), tako da sam prihvatila da je u pitanju bila šala. Mada sam, i tada i sada, imala snažan utisak da je, u magnovenju, bio iskren, pa je brzo od iskrenosti odustao. Taj utisak bio je dovoljno jak da ga pamtim do danas.
Uostalom, ni prethodni, nemački projekat postrojenja za prečišćavanje vode nije bio bez mana, pošto nije davao vodu koja bi mogla da zadovolji domaći Pravilnik o kvalitetu. To je i bio (zvanični) razlog zašto je, nakon promene vlasti, ugovor s Nemcima raskinut. Postrojenje bi isporučivalo vodu ne po našim, nego po evropskim standardima, i to nam je (i nama novinarima) nedvosmisleno saopšteno i pre potpisivanja ugovora. Posle se ispostavilo da su evropski standardi, u slučaju vode iz vodovoda, blaži od naših.
U slučaju mleka je ispalo obrnuto, tu smo se, kad se pojavila takva potreba, zbog prisustva afla-toksina, brzo presabrali, oborili kriterijum i promenili domaći Pravilnik. A za vodu smo raskinuli zatečeni ugovor sa nemačkom državnom firmom. I našli nove partnere za ceo projekat.
Doduše, posle se ispostavilo da i tu moraju da se promene neki, ne pravilnici, nego domaći zakoni. I promeniše ih, prilagodiše potrebama. No, još se ne zna da li će od tog „zakonskog popusta” biti fajde: čekamo da se obelodane zvanični rezultati ispitivanja kvaliteta prerađene vode. Dobre vesti još nisu procurele, tek po koja rđava…