POKRENUTA INICIJATIVA DA SE SAČUVA SEĆANJE NA ZNAMENITOG MELENČANINA

Lozanićeva zvona čuju se i danas

Uskoro bi Zrenjanin, Melenci, ali i Beograd mogli da dobiju ulice koje bi bile nazvane po Savi Lozaniću (Melenci 1882 – Celje 1952), zvonolivcu i narodnom dobrotvoru rodom iz ovog banatskog sela. Inicijativu je pokrenula Međunarodna kulturna mreža „Projekat Rastko” iz Beograda, kako bi sačuvala uspomenu na ovog znamenitog Melenčanina.
Gradska uprava u Zrenjaninu i Mesna zajednica Melenci još uvek nisu dobile predlog inicijative. Dragan Petrin, predsednik komisije za utvrđivanje naziva ulica i trgova i Veselin Frajić, predsednik Saveta MZ Melenci, potvrđuju da predlog još nije stigao, ali napominju da podrška za usvajanje ove odluke neće izostati.

VREDAN I SPOSOBAN RADNIK
Zoran Stefanović, predsednik i osnivač Kulturne mreže „Projekat Rastko”, pisac i izdavač, priredio je scenario za dugometražni film „Zvona Save Lozanića” koji je u režiji Dragana M. Ćirjanića snimila Radio-
televizija Srbije. O Lozaniću govore mnogi stručnjaci, ali i njegova unuka Milica Hakman. Filma pruža uvid u život i sudbinu Melenčanina, čija su zvona svojim zvukom vaskrsavala srpsku zemlju nakon Prvog svetskog rata.
U detinjstvu ostavši siroče, jedinac Sava Lozanić napušta rodno mesto u Banatu i odlazi u Beograd, gde se bori, uči i radi. Društveni položaj i imetak nije nasledio; izgradio ga je sam. Najpre se zaposlio u fabrici železnog nameštaja „Braća Gođevac”, gde se pokazao kao sposoban i vredan radnik. Oženio se Jelenom Rajković iz imućne porodice i 1906. godine, dobili su četiri ćerke – Cvetu, Radmilu, Ružicu i Milicu.
Sava Lozanić vremenom postaje ugledni privrednik i vlasnik livnice „Merkur” koja će širom tadašnje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca liti crkvena zvona, ali i druge predmete od metala. Treba naglasiti da je Austrougarska tokom Velikog rata skoro sva zvona sa pravoslavnih hramova poskidala, odnela i pretopila, napravivši topovsku municiju kojom će bombardovati ovdašnje stanovništvo. Sačuvano je bilo samo ono što su ljudi spasli, zakopavanjem ili bacanjem u reke.

ZVONA ZA DESETINE HRAMOVA ŠIROM JUGOSLAVIJE
– Kada je rat počeo, moj deda je kao i većina ljudi u njemu učestvovao. Njegova livnica je opstala, jer su delovi mašina bili umotani u platno i zakopani. Kada se vratio iz rata, nastavio je da radi svoj posao i lije nova zvona – ispričala je u filmu RTS-a Milica Hakman.
Prema njenim rečima, Lozanić je u uniformi bio tokom celog rata, prelazeći od Save i Dunava, preko Albanije do Solunskog fronta. Bio je i jedan od osnivača Kulturno-umetničkog društva „Abrašević”, kao i pojac u crkvenom horu. Voleo je horsku muziku, naročito rusku.
– Bio je i veliki dobrotvor. Pomagao je siromašnima, nezaposlenima, bolesnima, štićenicima Doma slepih u Zemunu, fudbalerima Beogradskog sportskog kluba (BSK), mnogim umetnicima, slikarima Jovanu Bijeliću i Kosti Hakmanu, koji će se oženiti Savinom ćerkom Radmilom – navela je Milica Hakman.
Lozanićeva livnica „Merkur” proizvodila je predmete za svakodnevnu upotrebu, ali i crkvena zvona – „usta hrama koja pozivaju na molitvu”. Nakon Velikog rata desetine pravoslavnih, rimokatoličkih i protestantskih crkava širom zemalje dobilo je, zahvaljujući Lozaniću, ponovo ovoj glas – između ostalih i hramovi na Cetinju, u Sarajevu, Dečani, Mileševa.
Livnica „Merkur” do temelja je uništena u nemačkom bombarovanju u Drugom svetskom ratu 1941. godine i nikad nije obnovljena, a sa njome je nestalo umeće i tajna Lozanićeve izrade zvona.

Miroslava Malbaški