PRVOSLAV ZAKOVSKI, GLUMAC, ZDRAVIČAR, NAŠ SUGRAĐANIN – IZMEĐU SVAKODNEVICE I PIVSKIH DANA

Od traktorske prikolice, do svemirskog broda

Glumačku karijeru je izgradio u Narodnom pozorištu „Toša Jovanović” i još se ne odriče dasaka koje život znače. Prvoslav Zakovski oživeo je likove domaće i svetske dramske literature. Uloge ne deli na male i velike, svakoj prilazi kao da je najvažnija i poslednja.
Njegov glumački put je vezan kako za pozorište, tako i za film i televiziju. Učesnik je brojnih akademija i svečanosti u Zrenjaninu, a sa malih ekrana na upečatljiv način reklamira određene proizvode, pleni širokim osmehom i uverljivim glasom. Ali, našim sugrađanima je najprepoznatljiviji kao zdravičar na „Danima piva”.
Kakav je osećaj, iz godine u godinu, biti na glavnoj bini na „Žitnom trgu” i nazdravljati učesnicima i posetiocima pivske manifestacije?
– „Dani piva” počeli su u čast 240 godina proizvodnje piva u Zrenjaninu. Zaista je tačno da je grad nastao iz pivare, a pivara iz grada. E, to je ta vrsta odgovornosti i osećanja, a ona je i veća kada se setim ljudi koji su započeli ovu manifestaciju: Nikole Kneževića, Vese Berberskog, Miroslava Pušića, Gorana Papića i mog kolege Radovana Lukovića, nezaboravnog Sime Cacina. Kada sam na bini osećaj je zaista veličanstven. Zdravica je postala tradicionalna. Njene reči koje slave pivo i njegove vrednosti uveseljavaju gledaoce i sve se to pretapa u vatromet. Živi bili i ajd’ uzdravlje!
Kada ste prvi put na „Danima piva” izgovorili zdravicu?
– Bilo je to 26. septembra davne 1986. godine. Pola sata pre početka prvih „Dana piva” dobio sam tekst zdravice. Mala drvena pozornica na tadašnjem trgu JNA okrenuta prema pešačkom mostu. Iza mene trubački orkestar iz Guče, a ja sa kriglom piva u desnoj i tekstom zdravice u levoj ruci. I tako je počelo… Nastupali su još folklorna grupa i tamburaški orkestar pod vođstvom legendarnog Šešoje. Nema više države u kojoj su počeli „Dani piva”, ali nema više zrenjaninske pivare.
Autor zdravice je zrenjaninski pesnik Radivoj Šajtinac?
– Zdravica je spoj istorijata nastanka piva još iz vremena starih Egipćana i stihova koji veličaju vrednost piva. Ja sam te, 1986. godine, zdravicu dobio iz ruku Marinka Kujundžića, profesora. Niko se tačno ne seća ko je pisao zdravicu. Najviše se pominje pesnik Radivoj Šajtinac. Ja sam je tokom ovih godina malo prilagodio i skratio. Zdravica živi, postala je narodna.
Smenjivale su se političke garniture, menjan je i koncept pivskih dana. Na sreću, manifestacija se nije ugasila iako je bilo i takvih mogućnosti. Kada niste govorili zdravicu?
– Zdravicu nisam govorio dva puta. Neki ljudi koji su došli u to vreme pomislili su da sve počinje od njih, da tradicija ne postoji. Manifestacija se, naravno, menjala, jer se i vreme menjalo. Nekada je pozornica na „Danima piva” bila dve spojene traktorske prikolice, a sada ona izgleda kao svemirski brod. Srećno komponovanje starog i novog – to je pravo rešenje.
„Dani piva” su jedan od zrenjaninskih brendova. Kako biste ih Vi definisali?
– Sa primesama kulturnog, umetničkog i sportskog programa i u najvećoj meri ugostiteljstva, „Dani piva” u najveći turistički proizvod u srednjem Banatu. To kaže mr Ana Pandžić, a ja se sa njom slažem.
Šta biste menjali na „Danima piva”?
– „Daniva piva” se završavaju svake godine na isti način: finalnim takmičenjem u brzom ispijanju piva. U poslednje vreme estradni programi su ovo takmičenje bacili u drugi plan. A trebalo bi tome posvetiti više pažnje.
Šta mislite o Muzeju piva?
– Muzej je izvrsna ideja, jer se pivo u Zrenjaninu proizvodilo još od 1745. godine. Palata Dunđerski, koja se naslanja na pivnicu, daće poseban sjaj. Želim mladim ljudima koji rade na ovoj inicijativi mnogo uspeha.
Sećate li se svetlog piva, portera i viskija koje je proizvodila nekadašnja Zrenjaninska pivara?
– Sećam se sa nostalgijom zrenjaninskog piva, kao i kolone kamiona ispred Pivare koji čekaju da natovare gajbe. I prvih nekoliko godina na štandovima „Dana piva”, zrenjaninsko je bilo glavno i jedino. Sećam se i tut-guta i prvog srpskog viskija „Bela ruža” koji još čuvam u svom bifeu.
Pijete li pivo samo kada nazdravaljate? Koje je Vaše omiljeno pivo?
– Pivo je čarobni napitak, čudesni izum ljudskog duha i kao dar prirode, kao što kaže Vesa Berberski u svom eseju „Zašto pivo”. Piju ga zdravi da nadoknade snagu, a bolesni da olakšaju svoj bol. Piju ga žedni da ugase žeđ, gladni da se zasite, siti da pospeše apetit. Kada je toplo, pivom se rashlađuju, kad je hladno pivo ih zagreva. Stari ga piju da se podmlade, pivo je tečni hleb, što bi rekli stari Egipćani. I ja pijem pivo „zaječarsko”, i kada imam više para „stelu artoa”. Pre neki dan bio sam kod lekara da proverim sluh. Rekao mi je: „Za tvoje godine odlično čuješ, ali popij po koje pivo zbog B vitamina”.
Kako teku dani između dve pivske manifetsacije, osim što skoro svake večeri šetate sa kolegom Đurom Đukićem, dopisnikom „Politike”. Koja je maršruta, o čemu razgovarate i kakvi su susreti sa sugrađanima?
– Moja velika ljubav je planinarenje. Sa prijateljima iz grupe „Bregić” prepešačio sam skoro sve planine u Srbiji. Novogodišnja šetnja po Fruškoj gori samo je zagrevanje za sledeću sezonu. U poslednje vreme sve sam manje na planini, zato šetam, prođem dnevno i 10 kilometara. Šetnja je najbolja u društvu prijatelja, a to su Vaš kolega Đura Đukić i moj prijatelj Đorđe Budimir. Sportista, novinar i glumac – razgovoru nikad kraja…
Uloge koje pamtite, koje su one još neostvarene, o kojima sanjate? Kada ste se opredelili za glumu, gde ste počeli i kako biste okarakterisali karijeru u zrenjaninskom Pozorištu?
– Kada sam 1970. godine iz Užičkog pozorišta došao u Zrenjanin zaljubio sam se u lepu, baroknu pozorišnu salu. Bilo je tu još nekih ljubavi, i tako je moje srce zauvek ostalo u Zrenjaninu. Za skoro 50 godina umetničkog rada odigrao sam više od 160 uloga. Uloge dođu, izblede i polako pređu u sećanje, ali ljudi sa kojima sam radio ostaju u večnoj uspomeni. Sećam se divnih kolega koji su mi ispunili život i karijeru: Filomena Dogan, Bogdanka Vakanjac, Gordana Vinokić, Sava Damjanović, Mihajlo Foro, Budimir Pešić, nezaboravni Raša Plaović, Stevo Žigon… Čast mi je što sam radio sa njima. Oni su me naučili da glumim, da se smejem, da govorim, da plačem, naučili su me šta je pozorište, šta je život. Ti ljudi i moje uloge – to je moja karijera.

  • PRIPREMA MJUZIKLA
    „Dani piva” dođu i prođu, a šta Vas očekuje u pozorištu, na filmu…?
    – Pozorište je i dalje moja sigurna kuća. Imam zadovoljstvo da radim sa grupom mladih, lepih i talentovanih glumaca. Oni su budućnost zrenjaninskog Pozorišta. Njihova energija i talenat daju mi snagu da i dalje stojim na daskama koje život znače. Posle nezaboravnih predstava „Don Žuan” i „Romeo i Julija”, u režiji mladih reditelja, ove godine po prvi put na zrenjaninskoj sceni priprema se jedan mjuzikl – „Za tebe ljubavi moja”. To je priča o nastanku zrenjaninskog Pozorišta, priča o ljubavi mladog grofa i lepe glumice.
    Ljubav pobeđuje, vidimo se u oktobru na premijeri!

BRANKA JAJIĆ