Sija danju, (ne) i noću

Piše: Milena Bečejac

Pa, tako to biva. Javna rasveta u ovom gradu očito nikada nije bila onakva kakva bi trebalo da bude. Sijalice, kugle, nova javna rasveta, led, pa onda – ne led, skupo, a možda ima i neki drugi razlog… Tek, kada krenete uveče po Zrenjaninu, dok se ne reši rekostrukcija javne rasvete, za svaki slučaj ponesite baterijsku lampu ili uključite onu na mobilnom. Što je sigurno, sigurno je. Ako i ima uličnih sijalica, one ili ne „gore”, ili tek škilje (čkilje). A pešačke staze uglavnom pune rupa, u najboljem slučaju možeš zglob da iščašiš jer ih po mraku ne vidiš…
Naravno, kao što smo nedavno objavili na našem sajtu, ima i gde javna rasveta gori i po danu, slabije po noći, pa ne znaš jesi li pošao ili si došao, da li je to sunce ili svetiljka ili sijalica na „solarnu energiju”… A mrak, mrak je svuda oko nas.
Sve do polovine 19. veka, za osvetljenje u domaćinstvima Velikobečkerečani su koristili ognjišta, luč, crep, žižu i sveće (prva svećarska radnja bila je 1842. godine). Glavna ulica bila je, kako piše u monografiji iz 1962. godine, „pod ugovorom sa jednim privatnikom” koji je brinuo o tome da radi osvetljenje sa tri fenjera, a posle toga su bile „petroleumske lampe”. Razvoj uličnog osvetljenja, piše dalje, u drugoj polovini 19. veka: do 1872. godine, grad je bio osvetljen sa 35 fenjera, potom sa 150, pa sa 280 petrolejskih fenjera.
Električno osvetljenje bilo je početkom 1896. godine, posle izgradnje električne centrale. Električna mreža bila nekih desetinu kilometara, bilo je 345 domaćinstava u kojima je struja bila uvedena, a „za javnu rasvetu bilo je ustrojeno 510 običnih sijalica i 21 sijalica na luk”.
Postavljeno je 510 električnih sijalica duž ulica i to je bio veliki preokret koji je vodio ka tome da nam grad bude osvetljen. Broj „svetlećih tela” bio je 1.664, od kojih su 83 bile fluorescentne.
Električna centrala je u Velikom Bečkereku podignuta 1895. godine. Sledile su rekonstrukcije 1904, 1908. i 1924. godine. Centrala je data u zakup 1929, na 50 godina, jednom američkom društvu koje je, 1937. godine, izgradilo novu sa dva parna kotla i dve parne turbine.
Potom je bila „Elektrovojvodina”, distributivni centar za srednji Banat, i bila je povezana sa Kombinatom „Servo Mihalj”…