Šta nas čeka posle moratorijuma?

Piše: dr Dejan Molnar,
vanredni profesor na Ekonomskom fakultetu u Beogradu

Poslednjeg dana septembra istekao je drugi moratorijum na otplatu bankarskih zajmova. Da podsetimo, na samom početku pandemije, u sklopu antikriznih mera, Narodna banka Srbije je omogućila zastoj u otplati finansijskih obaveza dužnika prema bankama i davaocima lizinga u periodu od tri meseca (april-jun 2020.). Više od 90% dužnika u Srbiji je tada odlučilo da koristi tromesečno odlaganje servisiranja svojih obaveza po osnovu kredita i lizinga.
Verovatno usled toga što su dužnici nakon prestanka moratorijuma, tokom jula, veoma otežano otplaćivali svoje kreditne obaveze, već krajem tog meseca NBS je doneo odluku o dodatnom, drugom moratorijumu. Ovoga puta dužnicima je omogućen „predah” u otplati kredita u trajanju od dva meseca (avgust i septembar), kao i zastoj u otplati obaveza koje su dospele tokom jula 2020. godine, a dužnci ih nisu izmirili. Ovaj drugi moratorijum prihvatilo je više od 80% građana (fizičkih lica) i oko 70% preduzeća.
S obzirom da gotovo šest meseci (od početka aprila do kraja septembra) najviše dužnika bankama nije plaćao svoje mesečne rate (anuitete), postavlja se pitanje i javlja se bojazan kako će funkcionisati privreda od oktobra kada kreditne obaveze počnu ponovo da se naplaćuju.
Još uvek situacija deluje mnogo bolje nego što zapravo jeste. Dužnici pola godine nisu otplaćivali rate zajmodavcima (do 30. septembra). Oko 230 hiljada preduzeća je prihvatilo finansijsku pomoć države u vidu isplate minimalnih zarada za ukupno preko milion zaposlenih, čime je, za sada, sprečeno otpuštanje viška radnika. Ova preduzeća su, zauzvrat, prihvatila uslov države da neće otpustiti više od 10% radnika do 31. oktobra 2020. godine. Dakle, od oktobra počinju da se naplaćuju rate kredita, dok od novembra preduzeća mogu, po potrebi, da smanje broj radnika. Suočavanje sa ekonomskim posledicama pandemije bi moglo da otpočne tokom jeseni.
Ponašanje kreditora, odnosno banaka je dobar „lakmus” za tržišna kretanja. Podaci iz Ankete o kreditnoj aktivnosti banaka (koju NBS sprovodi od početka 2014. godine na tromesečnom nivou) za drugi kvartal 2020. godine svedoče da su uslovi kreditiranja postali rigorozniji (smanjuje se ročnost, zahteva se veće obezbeđenje/kolateral, smanjuju se maksimalni iznosi kredita), uprkos antikriznim merama države. Bankari, očito, predviđaju da će na tržištu doći do porasta rizika i stiče se utisak da nisu baš spremni da ga tako lako preuzmu na sebe.
Poslovne banke poseduju i iskustvo stečeno iz svetske finansijske krize 2008/2009. godine. Iako je kriza kod nas stigla u jesen 2008. godine, nemogućnost otplate kreditnih obaveza dužnika je eskalirala tek tokom narednih godina. Primera radi, iznos ostatka duga po kreditima koji su u kašnjenju je na kraju krizne 2009. godine iznosio oko 1,6 milijardi evra, dok je maksimalan iznos dostigao tek četiri godine kasnije (krajem 2013.), kada je bio 4,1 milijardu evra (što je čak 2,5 puta više!). Efekti jedne globalne ekonomske krize ne moraju da dođu brzo niti da budu sasvim vidljivi u momentu kada se kriza „događa”, već mogu da budu odloženi, duboki i dugotrajni, posebno u slučaju manje razvijene zemlje poput naše.