Strana ulaganja – kako dođu, tako mogu i da odu

Piše: dr Dejan Molnar,
docent na Ekonomskom fakultetu u Beogradu

Poslednjih dana se u medijima pojavila informacija da bi jedna inostrana kompanija, koja je sa uspehom poslovala i redovno izmirivala svoje obaveze prema državi, lokalnoj samoupravi, dobavljačima i radnicima, mogla da preseli svoj proizvodni pogon na neku drugu lokaciju. No, ovakvi događaji ne bi trebalo mnogo da nas iznenađuju. Realno je očekivati da će ih protokom vremena biti još. Oni su sastavni deo poslovnog života u tržišnoj privredi, gde svako snosi odgovornost za svoje poslovne poteze, nezavisno od toga da li je u ulozi vlasnika, menadžera/direktora, zaposlenog itd. Zapravo, ovaj primer svedoči da oslanjanje na strane direktne investicije ima, osim pozitivnih efekata, i negativnu stranu.
Sa tim u vezi nameću se i (najmanje) dve dileme: (a) da li je dobro da se privredni razvoj zemlje prevashodno zasniva na stranim ulaganjima i (b) da li investitorima iz inostranstva treba isplaćivati visoke subvencije za otvaranje novih radnih mesta.
Pre nego što se prihvati „mantra” da su strana ulaganja lek za naše ekonomske probleme i da nam bez njih „nema spasa”, treba dobro sagledati i njihove moguće negativne efekte na zemlju domaćina, kao što su iscrpljivanje domaćih prirodnih resursa, ekploatacija domaće infrastrukture, stvaranje nelojalne konkurencije domaćim preduzećima, istiskivanje domaćih firmi, odliv/transfer kapitala u inostranstvo (u matičnu zemlju investitora), stvaranje tehnološke i finansijske zavisnosti od inostranstva, ugrožavanje ekonomskog suvereniteta zemlje domaćina, mogućnost da strani investitor u svakom trenutku preseli svoje pogone u neku drugu zemlju itd. Još pogubnije je to što kreiranje atmosfere i ambijenta „da bez inostranih sredstava ne može da se uradi ništa”, guši domaću preduzetničku inicijativu i motivaciju domaćih privrednika. A kada nestane motivacije, htenja, želje za stvaranjem, samopouzdanja, poverenja unutar kontingenta domaćih resursa (kapitala, radne snage…), domaća privreda, a time i država, postaju još zavisnije i ranjivije.
Inostrani kapital (kao faktor proizvodnje) se seli u neku zemlju, po pravilu, zbog: (a) većeg profita, (b) jeftinije radne snage, (v) niže cene sirovina i/ili energenata, (g) širenja tržišta, (d) izbegavanja plaćanja carina izgradnjom fabrika unutar „carinskog zida”, (đ) ostvarenja političkog uticaja u nekoj zemlji itd.
Istina je da strane direktne investicije mogu pozitivno da utiču na zaposlenost, jer zapošljavaju neuposlenu radnu snagu, a povećanje zaposlenosti i proizvodnje doprinosi povećanju budžetskih prihoda (PDV-a, poreza na zarade zaposlenih, poreza na dobit itd.). Isto tako, pretpostavlja se da ulagači iz inostranstva u zemlju domaćina prenose noviju tehnologiju, modernije načine upravljanja (menadžmenta), savremenije organizacione modele i sl. Međutim, sve to ne mora tako i da bude. Stranci mogu imati daleko kratkoročnije ciljeve, a svakako nemaju nikakvu obavezu da vode računa o tome kakve će posledice njihove poslovne odluke imati po zemlju domaćina.
Pozitivni i negativni efekti stranih direktnih investicija se međusobno prepliću, a najvažnije je biti svestan da nije dobro kada se jedna zemlja previše osloni na prilive investicija iz inostranstva, jer činom odlaska strani ulagači iza sebe mogu da ostave mnogo krupnih problema.