TRAGOM JEDNE OD FOTOGRAFIJA SA NEDAVNE IZLOŽBE POSTAVLJENE NA ZRENJANINSKOM TRGU SLOBODE

Nit od Oldalovog ateljea do predsednika Srbije

Fotografija je nastala 1915. godine u ateljeu Ištvana Oldala, u Velikom Bečkereku kada je Milica Milanov, rodom iz Gradnulice, povela na „slikopisanje” svoje tri kćeri – devetogodišnju Dušicu, sedmogodišnju Olgu i trogodišnju Smilju. Želela je da svom suprugu i njihovom ocu Živi pošalju uspomenu na front u Galiciju, da mu uz pogled na njih brže i lakše prođu teški ratni dani…
Fotografija je pripremljena, sve je na njoj bilo „potaman”, samo je malena Smilja neznatno pokretala glavu što je, zbog dužine trajanja ekspozicije fotografskog aparata, uslovilo da ona na fotografiji bude manje „oštra” tj. kao „zamućena”.

RATNA BELEŽNICA ŽIVE MILANOVA
Mobilisan početkom rata u Austrougarsku vojsku, Živa se brzo pridružio mnogim ovdašnjim Srbima koji nisu želeli da svoje sunarodnike južno od Dunava gledaju preko bajoneta. Nakon predaje saveznicima i boravka u zarobljeništvu, stupa u Petrogradu u Srpski dobrovoljački korpus, bori se 1916. godine na frontu u Dobrudži, gde biva i ranjen u ruku, a potom se pridružuje srpskoj vojsci na Solunskom frontu.
U svoj Veliki Bečkerek, svoju paorsku Gradnulicu, svojim kćerima i Milici vraća se nedugo po oslobođenju, januara 1919. godine. Sobom donosi ne samo njihovu fotografiju, već i ratnu beležnicu u kojoj predano, s obzirom da je bio pismen i nadprosečno obrazovan za to vreme, zapisuje imena svih mesta i naselja kroz koja je prolazio i u kojima je boravio tokom ratnih godina – od Kijeva, Ašhabada, Vjazme, Narve na Baltiku, Petrograda, Odese, do Tulona i Liona u Francuskoj. Vredno svedočanstvo, ne samo ličnog i životnog puta srpskog dobrovoljca u Prvom svetskom ratu Žive Milanova, već i jedne od najslavnijih epoha naše nacionalne istorije.

11 - 1 А Milica Milanov sa kcerkama1915

SLIKA VREDNIJA OD REČI
Ubrzo posle rata, 1919. godine, Milica i Živa dobijaju i četvrtu kćerku, Slavinku. Ona se udaje za stasitog Bečejca, građevinskog inženjera Dimitrija – Mitu Milovanova, koji januara 1942. godine, pod najezdom Hortijevih fašista, a na dojavu prijatelja Mađara, beži u Banat i tako izbegava raciju i verovatno stradanje pod ledom Tise. Utočište nalazi u tadašnjem Petrovgradu, ratnom Gros Bečkereku, gde sa Slavinkom dobija i sina prvenca Aleksandra, rođenog takođe ratne 1943. godine.
Po oslobođenju porodica Milovanov odlazi u Novi Sad, proširuje se 1945. godine za još jednog člana Ivana, a Dimitrije postaje ugledni inženjer, jedan od vodećih graditelja hidrosistema Dunav – Tisa – Dunav, branilac Novog Sada od katastrofalnih poplava 1965. godine, dugogodišnji direktor preduzeća DTD, nosilac visokih državnih odlikovanja i čovek čijim se imenom danas zove jedna od ulica u novosadskom naselju „Detelinara”.
Mitin rođeni brat Dušan, takođe iz Bečeja, deda je po majci predsednika Republike Srbije Aleksandra Vučića! Predsednikova majka, Angelina Vučić, devojačko Milovanov, sestra je Aleksandrova i Ivanova, koji danas žive u Novom Sadu i predsednikovi su ujaci, a Milica i Živa Milanov njihovi su baba i deda, po majci. Eto, dakle, istorijske, rodbinske i sudbinske niti koja fotografiju iz Oldalovog bečkerečkog ateljea dovodi pravo do sadašnjeg predsednika Srbije i po ko zna koji put potvrđuje činjenicu navedenu i na otvaranju izložbe na Trgu slobode – ne samo da jedna slika može da vredi hiljadu reči, već se o nekima od njih i romani mogu ispisati…

11 - 1 B Milica i Ziva Milanov s porodicom_1954

SLIKOPIS PONOVO OKUPIO PORODICU
Upravo na Mitinu inicijativu, okupili su se u Zrenjaninu 1954. godine ponovo za fotografisanje Milica, Živa i sve njihove kćerke, ovoga puta sa zetovima i unučadima. Tako četiri decenije nakon Oldalove fotografije nastaje još jedan neprocenjiv „slikopis” od hiljadu reči, na kojem su Milica i Živa okruženi sa 17 članova svoje porodice. Na toj fotografiji nedostaje samo mlađi Dušicin sin Tihomir, koji se te godine nalazio na odsluženju vojnog roka.
Milica je doživela lepu starost i preminula 1972. godine, u 88. godini. Rođen iste godine kad i ona (1884.) Živa je, uprkos ratnim stradanjima i putešestvijama, proživeo 75 godina i preminuo 1959. godine. Sahranjeni su na Gradnuličkom groblju i počivaju uz kćerku Smilju i njenog supruga Vojina.
Živino ime upisano je na spomen-ploču posvećenu srpskim dobrovoljcima, u porti Uspenskog hrama u Svetosavskoj ulici, a zrenjaninski Narodni muzej baštini njegovu pomenutu ratnu beležnicu i člansku knjižicu Saveza ratnih invalida, izdatu 1918. godine u Rostovu na Donu.

11 - 1 C Ziva Milanov

FOTOGRAFIJA U PORODIČNOM ARHIVU
Život je nastavio mrežu da plete dalje i priču sa obe fotografije da nastavlja, do dana današnjeg. Sve četiri Miličine i Živine kćerke imale su po dvoje dece. Najduže je od kćeri poživela upravo najmlađa, Slavinka, koja je 2009. godine umrla u Novom Sadu u devedesetoj godini.
Među njihovim unucima i praunucima danas su i neka prepoznatljiva imena – Dušicin unuk Mileta Vukov poznati je poljoprivredni proizvođač. Olgini unuci su Branislav Guta Grubački, novinarka Nadica Jakovljev i pokojni Vladimir Šovljanski koji je ostavio traga u radu novosadske Matice Srpske, a praunuci mlada glumica Danica Grubački i poznato TV lice nekada Radio televizije Vojvodine, a sada televizije N1, Branislav Bane Šovljanski.
Ima tu i profesora, pravnika, ekonomista, veterinara… Smiljin unuk, moja malenkost, takođe je u novinarskim vodama i autor je ove priče. Kažu, i revnosni varoški hroničar i autor nekoliko publikacija o gradu Zrenjaninu.
Za kraj nešto sasvim lično: originalna fotografija sa izložbe, na Oldalovoj kartonskoj opremi i memorandumu, čuva se u porodičnom arhivu autora ovog teksta, kom su Milica i Živa Milanov prababa i pradeda, Smilja baka po majci, a Dušica, Olga i Slavinka tetke po baki. Pripremi i otvaranju izložbe posebno se radovala moja majka Dragica, profesorka srpskog jezika i književnosti, koja je na mene prenela svu svoju ljubav prema srpskom jeziku, pismu i pisanju uopšte. Bolest ju je sprečila da izložbi prisustvuje i vidi je, a nažalost, dok se postavka još uvek nalazila na Trgu slobode, i Dragica je 28. maja otputovala u večnost svojoj baki Milici, dedi Živi, majci Smilji, tetkama Dušici, Olgi i Slavinki… Ovu priču posvećujem njoj i uspomeni na nju.
MIODRAG GRUBAČKI